Tibor Weiner Sennyey SEZONA KIŠA

Mađarski pjesnik Tibor Weiner Sennyey i ove godine je bio gost na Šumskim pjesnicima u Istri, u Butorima blizu Grožnjana. Dok sam živjela u Istri, znala sam i sama otići na Šumske pjesnike.

Pjesma Sezona kiša je jedna od mojih omiljenih pjesama od Tibora, a objavljena je u književnom listu Zin Daily 2017. godine, nakon jednog od Tiborovih boravaka u svratištu "Zvona i nari".

Roland Orcsik DAIMONION

Foto: Angela Pataki

Slobodanu Tišmi i Szabolcsu Tolnaiju

 
Ne sjećam se
žrtvenih životinja.
Prema strogim propisima
napiti se
krvi bogova.
 
Ne sjećam se,
tko su oni bili.
 
Kao operski junak bez
uloge i arije,
u poplavnoj šumi
pjesmom mamim
svete životinje.
 
Čovjek nije žrtva,
bogovi se okreću
zapušenih noseva od mene.
 
Iza betonskih kulisa
beskonačno se vrte Bog-
omoljke.
 
God-
omoljke.
Gott-
omoljke.
 
Ispijaju, sišu
posljednje kapi moje volje –
kriještavi gavranovi moje neplodnosti.
 
Ja, kralj šume,
koji sam dao živote šumskim demonima.
Iziđite van,
iziđite van iz vaših prljavih brloga,
jer ja sam gladan,
jer vi mene služite,
gladan sam i
ne biram,
iziđite van,
kapljice vaših duša
u se da udahnem,
u se utopim.
 
Kao mlin,
tijela vaša fina
za se u prah samljeti.
 
Mlinovi pakla odjekuju,
iziđite van!
 
Ejakulacija neba
vrelo je zlato!
 
Vatru blju-
je roj zmaje-
va iz sna.
 
Ako ne dođeš,
odlazim k tebi.
 
Ja, daimonion šume,
zrnce dijamanta moje krune,
vidim.
 
Dakle postojim.
 
Pod kožom mi ključa
demonska uzbuđenost.
 
Dođite bliže,
proždrite me,
izbljujte, iserite
meso moje slabašno,
da se stopim sa živim svijetom šume.
 
Ja, gonjeni žitelj krošnje,
kralj šume,
neokrunjeni
gospodar vječnosti.
 
Jedino me šuma iznova prihvaća,
kao svog prognanog kralja.
Tu ponovno mogu otpjevati
svoju ariju,
bez publike,
urušen,
kao prepolovljeno
deblo.
 
Ja, šuma,
u krošnjama svojim osjećam
demonsko vrenje.
 
Dođite bliže,
proždrite me,
izbljujte, iserite
meso moje slabašno.
Da se stopim sa živim.
 
Ja,
gonjeni žitelj krošnje,
kralj šume,
neokrunjeni
gospodar moći.

Prevela s mađarskog

Angela Pataki

Objavljeno u zbirci "Smeće i svetinja", Zagreb 2021

Roland Orcsik SMEĆE I SVETINJA

Foto: Roland Orcsik

Izbor iz poezije Rolanda Orcsika, višejezično izdanje, upravo je objavljeno u Zagrebu. Na hrvatski jezik prevodila je Angéla Pataki a na engleski Zoltán Lengyel.

Zbirka je objavljena uoči ovogodišnje 58. pjesničke manifestacije Goranovo proljeće, na kojem je Orcsik bio gost. Fotografije s manifestacije možete pogledati na njihovoj Facebook stranici: facebook.com/goranovo

Komad u zrcalu

cis-mol prodire u ušne kanale

polako i ravnodušno kao lijes

u hranidbeni lanac zemlje

trava poslije njega izrasta kao ušne

dlake što izbijaju tragom zvuka

uvečer se oglasi mol koji oslobađa

zadrijemali cis ispod ušne masti

ne čujem tko udara u zvona tko skamenjeno

zuri u zrcalo zvuka moj glas

ne čuješ tko hramlje iza tvojih leđa

masnim labirintima slušnih kanala

tko svira na harmonici u onoj

venecijanskoj gondoli treperi

slušna opna probijena žalcem gudala

i kao krv tragom prodiranja

potekne tvoj glas moj glas onaj sretan

sve dok me ne primi i pokopa u sebi Alma

mater na riječ sretan nestalo je struje

smetlište mojega sjećanja smrdi

tko danas umire na sedamdesetoj stranici

čitam vani grmi pljušti mi unutra

u drvenoj kućici na kraju ture

sitne oči životinje kao crne perle

nehotice zasvjetle daju znak spreman je

mol odjekne u ušnoj školjki crni biser

crni cis izranja i blista

u nedovršenom zaključanom komadu

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Roland Orcsik JELEN

Magnus von Plessen, Untitled, 2006
Izvor: pinterest

Na groblju u Alsóvárosu počiva

jedan moj drugar.

Posjetim ga

kadikad na Dan mrtvih.

Prvom je prilikom

groblje bilo pusto.

Samo su uljanice

na betonskim i mramornim

grobnicama isijavale svjetlost,

kao zvi-

jezde

po

mlječnom putu.

Supruga je upalila našu

jarkocrvenu uljanicu;

i kao da je živi kip,

plamen je pod blagim

naletima

vjetra

zaplesao.

Šutjeli smo,

drugarevo ime tada

još nije stajalo na grobnoj

ploči, samo očevo.

Vjetar je puhao

k nama neke

glasove, neko

vriš-

tanje,

ali poslije shvatih:

industrijsku bu-

ku iz obližnje

klaonice u tvornici

mesa.

Stisak ruke mog drugara bio je

snažan i tvrd.

Zatvorio se u sebe.

Kada je nestao,

tek nakon višestrukih poziva mi se

javio na telefon.

Glas mu je bio

kao i stisak ruke:

nestrugana daska.

Dospio je u bolnicu,

ali nisam to od njega čuo.

Što se to ovdje

zbiva, mrmljao je preda se,

kao da ne govori meni.

Poslije mjesec dana primio sam vijest,

iz trećeg puta mu je uspjelo:

vješanje kombinirano rezanjem vena.

Jedne sam

noći umorno

hodao kući Alsó-Nyomás ulicom.

Preko puta ulice

groblje puno drveća,

kod ulaza koji je ostao

otvoren, pojavi se mladi jelen.

Spuštene glave,

strugao je dražesnim

nogama po travi.

Rogove nije imao.

Srndać ili srna?

Spazi me, i

tijelo mu se napne kao struna.

Samo da se ne prestraši.

Nije se ni on micao,

odmjeravali smo se pod

svjetlom električnog stupa.

Samo par trenutaka i:

kao da je otkrio put

povratka, ušao kroz

grobljanske

kapije

u šumovit gaj mrtvih.

Prevela s mađarskoga

Angéla Pataki

Iz: POEZIJA Časopis pjesničke prakse; godina XV, br. 3-4, prosinac 2020., Zagreb

 

Marko Pogačar o poeziji Anne Terék

Screenshot, izvor: portalnovosti.com

Na portalu NOVOSTI, u članku pod nazivom "Preporuke: Poezija", Marko Pogačar piše o tri zbirke poezije s postjugoslovenske scene, a među njima i o zbirci "Mrtve žene" Anne Terék (Artikulacije, Koprivnica, 2019):

"Anna Terék rođena je u godini sarajevske olimpijade u Bačkoj Topoli. Kao i većina jugoslavenskih pjesnikinja i pjesnika mađarskog jezičnog izraza, uglavnom Vojvođana, u nekoj se fazi jugoslavenskih ratova preselila u Mađarsku, gdje i danas živi, piše i prevodi s našeg jezika. ‘Mrtve žene’ njezina su prva kod nas objavljena knjiga, a njezin naslov bolno je aktualan, grubo stvarnostan. Pjesme su uglavnom duge, narativne, i gotovo da se mogu čitati kao jedna veoma fragmentarna, ili više labavo uvezanih poema. Njihov jezik je izravan, leksik oštar i ogoljen, a imaginarij ukorijenjen između grada i provincije, blata i asfalta, svejedno potopljenih u gustu, opipljivu melankoliju. Neka me ova knjiga ispriča što je koristim kao povod da uputim na djela još nekih jugoslavenskih pjesnika mađarskog jezika, neki od kojih za mene predstavljaju same vrhunce književnosti s ovih prostora, autora/ica raznih generacija poput Otta Tolnaija, Katalin Ladik, Istvána Domonkosa, Otta Fenyvesija, Rolanda Orcsika, Árpáda Kollára, i nekih drugih. Iako je njezina književnost nastajala mahom na srpskom, ne mogu a da ovdje ne spomenem i pokojnu Juditu Šalgo."

Cijeli članak, u kojem se govori još o zbirkama "Jutro" Tomaža Šalamuna i "Bez začina" Maje Solar, pročitajte na ovom linku:

portalnovosti.com/preporuke-poezija

Anna Terék PLJUSKA

Foto: Angela P.

Zavjesu katkad probuše,

katkad tek otpuhnu u stranu

meci.

Imamo jednu sobu, u koju

ne smijemo ući,

zašto to gleda na obližnju planinu,

a s tog mjesta pucaju na nas.

To je prije bila soba naših roditelja,

tamo su spavali majka i otac.

Tu smo se znali

uvući noću brat i ja,

ako nismo mogli spavati.

Kada sam se zadnji put ušuljala,

zavjesa je počela podrhtavati,

zrak je zviždao i prasci su

bušili rupe u zidu.

Istrčala sam, ali ispred sobe me je

čekala majka i odvalila dvije velike pljuske.

Iako me nisu ni pogodili.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Iz zbirke MRTVE ŽENE, Artikulacije, Koprivnica, 2019

Anna Terék MRTVE ŽENE

Foto: artikulacije.hr

Anna Terék

MRTVE ŽENE

Pjesme

Artikulacije, Koprivnica, 2019


Iz kritika:

Knjiga Anne Terék potresno je štivo koje odmah osvaja čitatelja i dugo drži čitateljsku pozornost.

Balázs Görföl, Tiszatáj –  časopis za književnost, Szeged, Mađarska


Knjigu „Mrtve žene“ Anne Terék ne treba čitati kao zbirku zasebnih pjesama, nego kao konceptualno promišljenu knjigu koja je izgrađena na čvrstim temeljima.

Eszter Kállay, Jelenkor –  časopis za književnost i umjetnost, Pécs, Mađarska

Ženski su likovi u knjizi “Mrtve žene” osobe koje je vanjski svijet slomio, izmučio duševno (a često i tjelesno), ljudi zapeli u krizi identiteta iz čijih svakodnevica nedostaje harmonija.

Pataky Adrienn, Alföld – časopis za književnost, umjetnost i kritiku, Debrecen, Mađarska

Ove su pjesme mozaično oblikovani isprepleteni monolozi žena osakaćenih duša.

Csaba Pressburger, Novi Sad, Srbija (iz teksta na klapni mađarskog izdanja knjige „Mrtve žene“)

Foto: artikulacije.hr

Pjesme s mađarskog jezika prevela: Angéla Pataki

Tibor Weiner Sennyey OCEAN TIŠINE

László Moholy-Nagy, Konstruktion IV, 1923

sutra se ne može u more ulazit

ni plivat ni plovit ni ribu lovit

ne smije se na vrijeme smo stigli

dakle na otok jer sutra se ne

može ni u more uć ni za-

ronit među koraljne grebenove

ni morska trava skupljat ni zrna

bisera jer sutra je dan mora

a ti vodu ni dodirnut ne smiješ

južno more sutra nećeš iskusit

jer po ovdašnjim žiteljima čak

i vječitom talasanju ogromne snage

oceanu treba poklonit tišinu

Lembongan, 18. listopada 2013.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Mađarski pjesnik Tibor Weiner Sennyey i ove godine je gost na Šumskim pjesnicima u Istri, u Butorima blizu Grožnjana. Iako ove godine nisam stigla ništa novo prevesti od Tibora, za ovu priliku danas pročitajte pjesmu „ocean tišine“, koju sam pripremila za prošli put. Pjesma je objavljena prošloga ljeta, zajedno s još dvije koje nose naslove „Noćas sam vina pio“ i „sezona kiše“, u književnom listu Zin Daily, kojeg uređuju i objavljuju moji dragi prijatelji Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen iz ližnjanskog svratišta "Zvona i nari". Na ovom linku možete pročitati dakle sve tri pjesme, ali i neke druge Tiborove radove:

zvonainari.hr/Tibor-Weiner-Sennyey

Lijepo se provedite i ove godine, Šumski pjesnici!

Miklós Benedek PRVI SNIJEG

Alexander Rodchenko, Young pioneer, 1928
Foto: artnet.com

kada je prvi snijeg pao,

izletio je na ulicu i počeo pjevati.

psi susjednih dvorišta davali su pozadinsku buku.

a netko je baš tada udario njegovu ženu.

trčao je ulicom i pjevao.

obigrao prvu uličnu svjetiljku.

s prozora prekoputa puščana cijev

pogodi posljednju žarulju.

u mraku je dalje pjevao,

i jurio ka šetnici.

s klupe jedne očistio snijeg, sjeo.

brzo potom zaspao.

u zoru sam izašao

po njega, smjestio ga uz kamin.

kariranom dekom pokrio

to sleđeno tijelo.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Pjesma je objavljena u koprivničkom časopisu ARTIKULACIJE, Koprivnica, Br. 5. godina 3, 2018.

Alpe Adria Young Writers Festival 2018

Program festivala

Alpe Adria Festival mladih pisaca ove godine održava se po treći put u Podravini. Pisci iz četiri zemalja družit će se od 17. do 19. svibnja, predstavljati svoje radove u školama i na drugim mjestima. Radovi gostujućih pisaca bit će potom objavljeni u koprivničkom književnom časopisu "Artikulacije". Mađarsku književnost ove godine predstavlja Miklós Benedek, iz Austrije dolazi Theodora Bauer a iz Slovenije Tomo Podstenšek i Aleš Jelenko. Hrvatsku predstavlja Andrija Škare.

Intervju s Miklósem Benedekom možete pročitati na ovom linku, na web stranici Drava Info:

drava.info/miklos benedek

Facebook stranica festivala nalazi se na ovom linku:

Alpe Adria Young Writers Festival

Roland Orcsik OTOK VJEŠTICA

Paul Klee: Zweifelnder Angel, 1940

Pjesma "Otok vještica" objavljena prije nekoliko dana u istarskom časopisu ZiN Daily. Urednici časopisa su Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, životni i književni partneri, te njihov sin Ljubomir Grgorinić Rađen. Skladna obitelj pokrenula je prije pet godina Knjižnicu i književno svratište "Zvona i nari" u Ližnjanu, u Istri, a do sada su ugostili više od 110 pisaca, pjesnika, prevoditelja, urednika, nakladnika i knjižničara. Jedan od tih gostiju bio je i mađarski književnik Roland Orcsik, koji je ove godine po drugi put bio gost u istarskom književnom svratištu. 

Na ovom linku možete pročitati pjesmu, te mnogo toga drugog o Svratištu: https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/10/18/Otok-vje%C5%A1tica-Roland-Orcsik

Otok vještica
(Boszorkánysziget)

  

„My skin sits on me like the shirt of Nessus.”

(Derek Jarman: Blue)

Uz srušeno, veliko deblo naslonio sam bicikl. Dezső je potrčao naprijed, nestao u orgiji obalnih mirisa. Po pucketanju granja znao sam kamo je odlutao. Polako sam ga slijedio, više puta prilazio vodi, spustio se pred tekućim svetištem na koljena. Iz vode izronila je riba, nisam bio siguran je li to deverika ili karaš – sada je još nejasnije – , bućnula je i uto nestade spokoj površine vode glatke poput zrcala. Odvukao sam se nazad do staze, počeo dozivati psa, nigdje, pribojavao sam se pronašao je neko udubljenje, tamo se sklonio, ne pada mu na pamet vratiti se, drevni je zakon pobjedio. Nisam se predavao, dozivao sam ga iznova i iznova. Uto se plave točkice,

plave iskrice pojavile preda mnom. Pomislih titra mi pred očima, protrljao sam ih. Pojave su izrastale u plave mrlje, postajale sve brojnije. Na kraju je plavo s neba curilo, iz zemlje, premazalo područje, dođi,

kalež sam tvoj,

napuni me,

ne laj!

Kao da sam oslijepio, samo što sam umjesto ničega vidio plave preljeve, plava debla,

plava dijagram stabla rastegnuta kao paukova mreža, pljuvao plave objektne nastavke, skuplja se

skuplja skuplja maternica

u uvali nezinoj metak hrđav!

Ptice su plavo kriještale, plavo cvrkutale, plavo vrištale, plavi je krater

mozak tvoj!

Iz dubina su do obale dogmizale ribe,

plavo su zijale, plavi je iscjedak iz njih curio. Mržnja sa tobom,

pogladi je! I disao sam plav i vlažan. A zrak je sve teži, olovniji

crkni crkni crkni crkni

ima li ga ili nema svakako

grudaj se! Plavo je i mene nagrizlo, nasitno upecalo u mrežu, oplelo. Voljeti hoćeš me, voljeti

hoću te, voljeti tvoj bič,

u zdjeli kamenoj srce moje srce tvoje kaša od srca proročanstvo je tiski kentaur: napola čovjek,

napola plavi reptil postadoh,

sada sam ja gospodar u crijevima,

šuti, ljubim te,

šuti.

Na tijelu se koža moja počela zatezati, počelo me plavo daviti, dahtao sam, htio se probiti, htio se iscijediti

iz trupla

utkao ubrzigao ujetkao

sebe, sjeme, sebe.

Tada me netko, ili ja, ugrizao za ruku. Plava porezotina na tankom sloju. Plavi nagon u mesu.

Šiknuo sam.

Jedino krv. Jedino krv nije plava. Nego topla.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Anna Terék inoZEMSTVO

Milko Šerban, Žena sa knjigom, 1957

U Puskinu sam prvi put plakala
u Pešti,
sjela sam pogledati neki glupi film,
smiješnu komediju,
za drugo nešto nije više bilo karata,
za drugo nešto nije više bilo novaca,
a smijalo se svih šest gledatelja u kinu.
Izduljene suze
klizile su mi niz lice, duž vrata
duboko u dekolte.
uplakana sam već i kartu kupovala,
žena na blagajni nije me gledala
u oči,
a tome sam se napokon prvi put veselila,
jer tada sam još tragala za pogledima
u Pešti.
Voljela bih da me je bilo tko na ulici pitao,
što te ustvari boli?
Ili barem da me pogledaju.
trebale su godine proći
kako bih shvatila
ovdje čak ni gost nisam,
samo društveni problem
ili pripadak jedne nacionalne zbrke.
A taj problem bolje neka
nema suze, oči.
Neka trpi. (?)

U tramvaju,
kada skreće ili lijepo koči,
muškarci se ovdje ne privijaju uz žene,
ne dodiruju im ramena,
nema slučajnih približavanja.
U Pešti muškarci ne gledaju žene
prate nas pogledom točno onako,
kao da ih je sram,
kao da žene to ne primjećuju,
kao da žene ne treba ni gledati,
a samo radnici zvižduću
iz dužnosti
za ženema. U Pešti
čudni su muškarci i čudne su žene.
Plakala sam ja gotovo
posvuda u Pešti:
u Tvrđavi, na klizalištu, u Hűvösvölgyu
u metrou, na Žičari, na Trgu Moskve,
na Lančanom mostu, u Zuglóu i Kőbányi,
kod Astorije na kiši,
u Városligetu po sunčanom danu.
Pogledi bi se uvijek otkotrljali pored mene.
u ovome gradu ne postoje pogledi,
iz ovoga grada nema pogleda prema van.
Trebalo bi bježati,
ali ni izlazi se odavde ne vide.
Onda su izduljene suze polako
postale sasvim kratke,
danas već gledam u tuđe oči tako
što ne tražim poglede
kao odgovor,
ne ismijavam više
„posrbljavanja”,
kako bi ih se spriječilo: 
ne govorim otkuda sam došla,
jer ne znam kamo bih išla
i kome bih pripadala.

oni su ti što neprestano žele birati,
možda, ja ipak nisam
Mađarica?

Ja nemam više lijepo
poluotvoreno slovo „e“,
moj naglasak nestaje,
tek poneka ukliještena
srpska riječ i psovka
signaliziraju kako nisam
„u potpunosti Mađarica“,
 na meni se više ne vidi,
kako sam „odrpana jugovićka“,
za mene nitko ne zna kako
bez vize ne mogu putovati,
i da na državnoj granici
svaki komad mog
uredno posloženog
donjeg rublja pregledavaju.

Ne umijem više utonuti u subotičke krajolike.
otiske mojih stopala ni blato ne prihvaća,
više ne poznajem svaki četvorni metar glavnog trga,
više ni šumica nije moja, tiho šuštanje lišća,
više ne znam pošto je štruca kruha

litar mlijeka,
ovdje kod kuće nisam kadra veseliti se srpskim rikanjima
i bojim se kada se muškarci tuku na ulici.
Sada me već iritira, ako ne mogu ujutro u pet
bilo gdje kupiti slane perece,
to što na gradske autobuse trebam čekati više od 10 minuta,
to što zgrade i nisu baš visoke,
mene i ovdje kod kuće povrijeđuju: sada zbog jednog drugog naglaska.

Ja nemam svoj službeni jezik,
a imam samo mješovitu kulturu.
ovdje kod kuće sada sam strankinja,
tamo preko ostajem uvijek Srpkinja.
Meni je već svejedno na kojem ću jeziku
tražiti kruha u dućanu,
i hoće li moj ljubavnik na mađarskom reći
da me želi.
Meni je već svejedno je li prosinac
mjesec za Božić,
i na koji datum pada nova godina.
meni je već svejedno,
u koju me naciju ubrajaju.
A bilo bi dobro konačno negdje
doista biti stranac.

Prevela s mađarskog
Angéla Pataki

Pjesma je objavljenja u koprivničkom časopisu ARTIKULACIJE, Koprivnica, Br. 1, godina 1, 2016.