Marko Pogačar o poeziji Anne Terék

Screenshot, izvor: portalnovosti.com

Na portalu NOVOSTI, u članku pod nazivom "Preporuke: Poezija", Marko Pogačar piše o tri zbirke poezije s postjugoslovenske scene, a među njima i o zbirci "Mrtve žene" Anne Terék (Artikulacije, Koprivnica, 2019):

"Anna Terék rođena je u godini sarajevske olimpijade u Bačkoj Topoli. Kao i većina jugoslavenskih pjesnikinja i pjesnika mađarskog jezičnog izraza, uglavnom Vojvođana, u nekoj se fazi jugoslavenskih ratova preselila u Mađarsku, gdje i danas živi, piše i prevodi s našeg jezika. ‘Mrtve žene’ njezina su prva kod nas objavljena knjiga, a njezin naslov bolno je aktualan, grubo stvarnostan. Pjesme su uglavnom duge, narativne, i gotovo da se mogu čitati kao jedna veoma fragmentarna, ili više labavo uvezanih poema. Njihov jezik je izravan, leksik oštar i ogoljen, a imaginarij ukorijenjen između grada i provincije, blata i asfalta, svejedno potopljenih u gustu, opipljivu melankoliju. Neka me ova knjiga ispriča što je koristim kao povod da uputim na djela još nekih jugoslavenskih pjesnika mađarskog jezika, neki od kojih za mene predstavljaju same vrhunce književnosti s ovih prostora, autora/ica raznih generacija poput Otta Tolnaija, Katalin Ladik, Istvána Domonkosa, Otta Fenyvesija, Rolanda Orcsika, Árpáda Kollára, i nekih drugih. Iako je njezina književnost nastajala mahom na srpskom, ne mogu a da ovdje ne spomenem i pokojnu Juditu Šalgo."

Cijeli članak, u kojem se govori još o zbirkama "Jutro" Tomaža Šalamuna i "Bez začina" Maje Solar, pročitajte na ovom linku:

portalnovosti.com/preporuke-poezija

Anna Terék PLJUSKA

Foto: Angela P.

Zavjesu katkad probuše,

katkad tek otpuhnu u stranu

meci.

Imamo jednu sobu, u koju

ne smijemo ući,

zašto to gleda na obližnju planinu,

a s tog mjesta pucaju na nas.

To je prije bila soba naših roditelja,

tamo su spavali majka i otac.

Tu smo se znali

uvući noću brat i ja,

ako nismo mogli spavati.

Kada sam se zadnji put ušuljala,

zavjesa je počela podrhtavati,

zrak je zviždao i prasci su

bušili rupe u zidu.

Istrčala sam, ali ispred sobe me je

čekala majka i odvalila dvije velike pljuske.

Iako me nisu ni pogodili.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Iz zbirke MRTVE ŽENE, Artikulacije, Koprivnica, 2019

Anna Terék MRTVE ŽENE

Foto: artikulacije.hr

Anna Terék

MRTVE ŽENE

Pjesme

Artikulacije, Koprivnica, 2019


Iz kritika:

Knjiga Anne Terék potresno je štivo koje odmah osvaja čitatelja i dugo drži čitateljsku pozornost.

Balázs Görföl, Tiszatáj –  časopis za književnost, Szeged, Mađarska


Knjigu „Mrtve žene“ Anne Terék ne treba čitati kao zbirku zasebnih pjesama, nego kao konceptualno promišljenu knjigu koja je izgrađena na čvrstim temeljima.

Eszter Kállay, Jelenkor –  časopis za književnost i umjetnost, Pécs, Mađarska

Ženski su likovi u knjizi “Mrtve žene” osobe koje je vanjski svijet slomio, izmučio duševno (a često i tjelesno), ljudi zapeli u krizi identiteta iz čijih svakodnevica nedostaje harmonija.

Pataky Adrienn, Alföld – časopis za književnost, umjetnost i kritiku, Debrecen, Mađarska

Ove su pjesme mozaično oblikovani isprepleteni monolozi žena osakaćenih duša.

Csaba Pressburger, Novi Sad, Srbija (iz teksta na klapni mađarskog izdanja knjige „Mrtve žene“)

Foto: artikulacije.hr

Pjesme s mađarskog jezika prevela: Angéla Pataki

Anna Terék inoZEMSTVO

Milko Šerban, Žena sa knjigom, 1957

U Puskinu sam prvi put plakala
u Pešti,
sjela sam pogledati neki glupi film,
smiješnu komediju,
za drugo nešto nije više bilo karata,
za drugo nešto nije više bilo novaca,
a smijalo se svih šest gledatelja u kinu.
Izduljene suze
klizile su mi niz lice, duž vrata
duboko u dekolte.
uplakana sam već i kartu kupovala,
žena na blagajni nije me gledala
u oči,
a tome sam se napokon prvi put veselila,
jer tada sam još tragala za pogledima
u Pešti.
Voljela bih da me je bilo tko na ulici pitao,
što te ustvari boli?
Ili barem da me pogledaju.
trebale su godine proći
kako bih shvatila
ovdje čak ni gost nisam,
samo društveni problem
ili pripadak jedne nacionalne zbrke.
A taj problem bolje neka
nema suze, oči.
Neka trpi. (?)

U tramvaju,
kada skreće ili lijepo koči,
muškarci se ovdje ne privijaju uz žene,
ne dodiruju im ramena,
nema slučajnih približavanja.
U Pešti muškarci ne gledaju žene
prate nas pogledom točno onako,
kao da ih je sram,
kao da žene to ne primjećuju,
kao da žene ne treba ni gledati,
a samo radnici zvižduću
iz dužnosti
za ženema. U Pešti
čudni su muškarci i čudne su žene.
Plakala sam ja gotovo
posvuda u Pešti:
u Tvrđavi, na klizalištu, u Hűvösvölgyu
u metrou, na Žičari, na Trgu Moskve,
na Lančanom mostu, u Zuglóu i Kőbányi,
kod Astorije na kiši,
u Városligetu po sunčanom danu.
Pogledi bi se uvijek otkotrljali pored mene.
u ovome gradu ne postoje pogledi,
iz ovoga grada nema pogleda prema van.
Trebalo bi bježati,
ali ni izlazi se odavde ne vide.
Onda su izduljene suze polako
postale sasvim kratke,
danas već gledam u tuđe oči tako
što ne tražim poglede
kao odgovor,
ne ismijavam više
„posrbljavanja”,
kako bi ih se spriječilo: 
ne govorim otkuda sam došla,
jer ne znam kamo bih išla
i kome bih pripadala.

oni su ti što neprestano žele birati,
možda, ja ipak nisam
Mađarica?

Ja nemam više lijepo
poluotvoreno slovo „e“,
moj naglasak nestaje,
tek poneka ukliještena
srpska riječ i psovka
signaliziraju kako nisam
„u potpunosti Mađarica“,
 na meni se više ne vidi,
kako sam „odrpana jugovićka“,
za mene nitko ne zna kako
bez vize ne mogu putovati,
i da na državnoj granici
svaki komad mog
uredno posloženog
donjeg rublja pregledavaju.

Ne umijem više utonuti u subotičke krajolike.
otiske mojih stopala ni blato ne prihvaća,
više ne poznajem svaki četvorni metar glavnog trga,
više ni šumica nije moja, tiho šuštanje lišća,
više ne znam pošto je štruca kruha

litar mlijeka,
ovdje kod kuće nisam kadra veseliti se srpskim rikanjima
i bojim se kada se muškarci tuku na ulici.
Sada me već iritira, ako ne mogu ujutro u pet
bilo gdje kupiti slane perece,
to što na gradske autobuse trebam čekati više od 10 minuta,
to što zgrade i nisu baš visoke,
mene i ovdje kod kuće povrijeđuju: sada zbog jednog drugog naglaska.

Ja nemam svoj službeni jezik,
a imam samo mješovitu kulturu.
ovdje kod kuće sada sam strankinja,
tamo preko ostajem uvijek Srpkinja.
Meni je već svejedno na kojem ću jeziku
tražiti kruha u dućanu,
i hoće li moj ljubavnik na mađarskom reći
da me želi.
Meni je već svejedno je li prosinac
mjesec za Božić,
i na koji datum pada nova godina.
meni je već svejedno,
u koju me naciju ubrajaju.
A bilo bi dobro konačno negdje
doista biti stranac.

Prevela s mađarskog
Angéla Pataki

Pjesma je objavljenja u koprivničkom časopisu ARTIKULACIJE, Koprivnica, Br. 1, godina 1, 2016.

Prvi broj koprivničkog časopisa za književnost ARTIKULACIJE

Izašao je prvi broj časopisa za književnost "Artikulacije" u kojem se nalaze radovi gostiju Alpe Adria festivala mladih pisaca. Među tim radovima pronaći ćete i pjesme Anne Terék i Rolanda Orcsika. Pjesme je na hrvatski jezik prevela Angéla Pataki.

Časopis objavljuje Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Alpe Adria Festival mladih pisaca, Koprivnica od 2. do 4. lipnja 2016.

Program Festivala mladih pisaca

Alpe Adria Festival mladih pisaca/Alpe Adria Young Writers Festival

Početkom lipnja u Koprivnici održat će se novi festival književnosti. Na festivalu će se okupiti mladi autori iz Slovenije, Austrije, Hrvatske i Mađarske, koji će u tri festivalska dana imati niz čitanja u Koprivnici, Đurđevcu, Križevcima i Varaždinu. Mladi pisci nastupit će u školama, Klubu Europa Media, u varaždinskom HNK i u dvorištu koprivničkog muzeja, a imat će i karaoke nastup u Kulturno-kreativnom centru Pixel.

Mađarsku književnost predstavit će pjesnici Roland Orcsik i Anna Terék.