 |
| Robert J Obrien, South Window |
Ulomak iz knjige
Televizor su dobili od Ferija
Gulyása. Djeca ispočetka nisu mogla vjerovati da uz njega imaju daljinski
upravljač i da slika ne mora biti samo crno-bijela. Na ekranu su bile boje
kakve u naselju nikada nisu vidjeli. Sve je okolo njih bilo isto. Prašina, blato, željezo,
žbuka: sve sivo. Siva je bila stoka, pseća njuška, siva je bila i svinja od
prljavštine. Od drveća je do jeseni ostalo samo golo granje. Mak i suncokret
cvjetali su nekoliko tjedana. Željeli su boje, pa je Ferkó čak odlučio zid njihove kuću obojiti u narančasto.
Julis i Ferkó otišli su ranije na
spavanje. Neko vrijeme još su se hihotali, onda su ugasili svjetlo. Kroz
prorez pored peći moglo se vidjeti kako se dječja soba potpuno zamračila.
Szandra je zaspala u očevom krevetu, povukla je na sebe deku i okrenula se ka
zidu. Bandi Szokola utišao je televizor, bacio pogled na Szandrina gola ramena.
Djevojka je ležala na krevetu baš kao Marika, isto je tako i disala. Sjeo je
pored nje, na rub kreveta, nagnuo se nad njezina leđa, omirisao je. Opruge su
zaškripile, Szandrina je ruka trznula. Bandi Szokola gledao je i dalje
televizor. Nekoga su upravo upucali, mrlje krvi pojavile su mu se na prsnom košu,
a onda se skljokao. Posegnuo je rukom ispod pokrivača, približavajući se
djevojčinom struku. Zašto toliko često odlaziš noću, zašto ti nije dobro ovdje,
sa mnom, šaputao je preda se. Onda je u strahu zario nokte u Szandrina leđa.
Djevojka je ležala pored njega otvorenih očiju.
*
Na livadi je trava dosezala do
struka. Otkada tu ne igraju nogomet, nisu je ni kosili. Dva nogometna gola još
su se držala. Prignuli su se već prema tlu, čavli su iz njih visjeli, ali još
su stajali na nogama. Duž livade prolazila je stazica koju su ugazili
stanovnici naselja. Livadu su godinama prije ogradili kružno, nitko nije
razumio zašto. Radnici su došli iz sela, ali ni oni ništa nisu znali, samo su
udarali stupove u zemlju. Svi su sumnjali na Antala Pongrácza, sve dok nisu
ugledali papir zalijepljen na prozor dućana. S ogradom nemam nikakve veze,
Pongrácz. Neko su vrijeme još čekali, a zatim su na nekoliko mjesta probušili
žičanu ogradu. Provukli su se kroz nju, prešli prečicom preko šumice, pa livade. I
tako su opet skratili put od niza kuća do dućana.
Križale su se dvije pruge. Jedna
je bila od stazice, druga od sunca koje je zalazilo. Szandra je ležala u travi.
Grickala je domaće kekse koje je donijela iz sela. Začepila je uši, zubima
sitno drobila komadiće keksa, coktala jezikom. Glava joj je odzvanjala od
vlastitoga žvakanja. Počela ju je svrbjeti noga, mravi su na njoj marširali, pa se povukla u stranu. Keksi su joj u međuvremenu dosadili pa je iz džepa izvukla
jabuku. Bila je iz vrta Ferija Gulyása. Počela ju je grickati, začepila opet
uši.
Na livadi se moglo ležati,
sunčati se, slušati cvrkut ptica, ali je unatoč tome njezino omiljeno mjesto u
naselju bila šumica. Lutala je između drveća, igrala se skrivača s dečkima.
Poštivali su je, Szandra ih je uvela u napušteno skladište, u podrum dvorca.
Kada su igrali nogomet ispred niza kuća, stala bi između dvije cigle, ona je bila
golman. Pušila je s njima cigarete, ali piti nije htjela. Nije im dopuštala da
joj dodiruju grudi. U naselju je bilo vrlo malo cura, većinom samo onih manjih.
Ionako ništa ne bi razumjele.
Prevela s mađarskog
Angéla Pataki
Kiss Tibor Noé rođen je 1976. godine. Prozni je pisac i
novinar.
