Prikazani su postovi s oznakom Artikulacije Koprivnica. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Artikulacije Koprivnica. Prikaži sve postove

28/01/20

Anna Terék PLJUSKA

Foto: Angela P.
Zavjesu katkad probuše,
katkad tek otpuhnu u stranu
meci.
Imamo jednu sobu, u koju
ne smijemo ući,
zašto to gleda na obližnju planinu,
a s tog mjesta pucaju na nas.

To je prije bila soba naših roditelja,
tamo su spavali majka i otac.
Tu smo se znali
uvući noću brat i ja,
ako nismo mogli spavati.

Kada sam se zadnji put ušuljala,
zavjesa je počela podrhtavati,
zrak je zviždao i prasci su
bušili rupe u zidu.
Istrčala sam, ali ispred sobe me je
čekala majka i odvalila dvije velike pljuske.
Iako me nisu ni pogodili.

Prevela s mađarskog
Angéla Pataki

Iz zbirke MRTVE ŽENE, Artikulacije, Koprivnica, 2019

01/10/19

Anna Terék MRTVE ŽENE

Foto: artikulacije.hr
Anna Terék
MRTVE ŽENE
Pjesme
Artikulacije, Koprivnica, 2019


Iz kritika:


Knjiga Anne Terék potresno je štivo koje odmah osvaja čitatelja i dugo drži čitateljsku pozornost.

Balázs Görföl, Tiszatáj   časopis za književnost, Szeged, Mađarska


Knjigu „Mrtve žene“ Anne Terék ne treba čitati kao zbirku zasebnih pjesama, nego kao konceptualno promišljenu knjigu koja je izgrađena na čvrstim temeljima.

Eszter Kállay, Jelenkor  časopis za književnost i umjetnost, Pécs, Mađarska



Ženski su likovi u knjizi “Mrtve žene” osobe koje je vanjski svijet slomio, izmučio duševno (a često i tjelesno), ljudi zapeli u krizi identiteta iz čijih svakodnevica nedostaje harmonija.

Pataky Adrienn, Alföld – časopis za književnost, umjetnost i kritiku, Debrecen, Mađarska



Ove su pjesme mozaično oblikovani isprepleteni monolozi žena osakaćenih duša.

Csaba Pressburger, Novi Sad, Srbija (iz teksta na klapni mađarskog izdanja knjige „Mrtve žene“)


Foto: artikulacije.hr

Pjesme s mađarskog jezika prevela: Angéla Pataki

17/10/18

Kiss Tibor Noé TREBALA BI SPAVATI

Robert J Obrien, South Window
Ulomak iz knjige

Televizor su dobili od Ferija Gulyása. Djeca ispočetka nisu mogla vjerovati da uz njega imaju daljinski upravljač i da slika ne mora biti samo crno-bijela. Na ekranu su bile boje kakve u naselju nikada nisu vidjeli. Sve je okolo njih bilo isto. Prašina, blato, željezo, žbuka: sve sivo. Siva je bila stoka, pseća njuška, siva je bila i svinja od prljavštine. Od drveća je do jeseni ostalo samo golo granje. Mak i suncokret cvjetali su nekoliko tjedana. Željeli su boje, pa je Ferkó čak odlučio zid njihove kuću obojiti u narančasto.

Julis i Ferkó otišli su ranije na spavanje. Neko vrijeme još su se hihotali, onda su ugasili svjetlo. Kroz prorez pored peći moglo se vidjeti kako se dječja soba potpuno zamračila. Szandra je zaspala u očevom krevetu, povukla je na sebe deku i okrenula se ka zidu. Bandi Szokola utišao je televizor, bacio pogled na Szandrina gola ramena. Djevojka je ležala na krevetu baš kao Marika, isto je tako i disala. Sjeo je pored nje, na rub kreveta, nagnuo se nad njezina leđa, omirisao je. Opruge su zaškripile, Szandrina je ruka trznula. Bandi Szokola gledao je i dalje televizor. Nekoga su upravo upucali, mrlje krvi pojavile su mu se na prsnom košu, a onda se skljokao. Posegnuo je rukom ispod pokrivača, približavajući se djevojčinom struku. Zašto toliko često odlaziš noću, zašto ti nije dobro ovdje, sa mnom, šaputao je preda se. Onda je u strahu zario nokte u Szandrina leđa. Djevojka je ležala pored njega otvorenih očiju.

*
Na livadi je trava dosezala do struka. Otkada tu ne igraju nogomet, nisu je ni kosili. Dva nogometna gola još su se držala. Prignuli su se već prema tlu, čavli su iz njih visjeli, ali još su stajali na nogama. Duž livade prolazila je stazica koju su ugazili stanovnici naselja. Livadu su godinama prije ogradili kružno, nitko nije razumio zašto. Radnici su došli iz sela, ali ni oni ništa nisu znali, samo su udarali stupove u zemlju. Svi su sumnjali na Antala Pongrácza, sve dok nisu ugledali papir zalijepljen na prozor dućana. S ogradom nemam nikakve veze, Pongrácz. Neko su vrijeme još čekali, a zatim su na nekoliko mjesta probušili žičanu ogradu. Provukli su se kroz nju, prešli prečicom preko šumice, pa livade. I tako su opet skratili put od niza kuća do dućana.

Križale su se dvije pruge. Jedna je bila od stazice, druga od sunca koje je zalazilo. Szandra je ležala u travi. Grickala je domaće kekse koje je donijela iz sela. Začepila je uši, zubima sitno drobila komadiće keksa, coktala jezikom. Glava joj je odzvanjala od vlastitoga žvakanja. Počela ju je svrbjeti noga, mravi su na njoj marširali, pa se povukla u stranu. Keksi su joj u međuvremenu dosadili pa je iz džepa izvukla jabuku. Bila je iz vrta Ferija Gulyása. Počela ju je grickati, začepila opet uši.

Na livadi se moglo ležati, sunčati se, slušati cvrkut ptica, ali je unatoč tome njezino omiljeno mjesto u naselju bila šumica. Lutala je između drveća, igrala se skrivača s dečkima. Poštivali su je, Szandra ih je uvela u napušteno skladište, u podrum dvorca. Kada su igrali nogomet ispred niza kuća, stala bi između dvije cigle, ona je bila golman. Pušila je s njima cigarete, ali piti nije htjela. Nije im dopuštala da joj dodiruju grudi. U naselju je bilo vrlo malo cura, većinom samo onih manjih. Ionako ništa ne bi razumjele.

Prevela s mađarskog
Angéla Pataki


Ulomak je objvaljen u 6. broju časopisa "Artikulacije" 2018. godine. Na ovom linku možete pročitati još jedan dio ulomka iz iste knjige: https://artikulacije.hr/trebala-bi-spavati/



Kiss Tibor Noé rođen je 1976. godine. Prozni je pisac i novinar.

11/10/18

Suvremena mađarska književnost

Foto: artikulacije.hr
U novom broju koprivničkog časopisa "Artikulacije" čitajte suvremenu hrvatsku i prijevodnu književnu produkciju, eseje, kritike i intervjue, a od mađarske književnosti sljedećih devet sjajnih autora:
László JENEI: Takt
László KISS: Stigli su

Kiss Tibor NOÉ: Trebala bi spavati

Ágnes SZIL: Julija i Romeo

Mátyás SZÖLLŐSI: Izlazak na slobodu

Benedek TOTTH: Divlja svinja
Orsolya BENCSIK: Više života
Gabi CSUTAK: Mrtva priroda sa zecom
Edina SZVOREN: Krnja, dobro uspjela


Časopis "Artikulacije" možete od sada čitati i online: https://artikulacije.hr/
Svi brojevi postoje i u pdf-u.

13/06/18

Miklós Benedek PRVI SNIJEG


Alexander Rodchenko, Young pioneer, 1928
Foto: artnet.com
kada je prvi snijeg pao,
izletio je na ulicu i počeo pjevati.
psi susjednih dvorišta davali su pozadinsku buku.
a netko je baš tada udario njegovu ženu.
trčao je ulicom i pjevao.
obigrao prvu uličnu svjetiljku.
s prozora prekoputa puščana cijev
pogodi posljednju žarulju.
u mraku je dalje pjevao,
i jurio ka šetnici.
s klupe jedne očistio snijeg, sjeo.
brzo potom zaspao.
u zoru sam izašao
po njega, smjestio ga uz kamin.
kariranom dekom pokrio
to sleđeno tijelo.


Prevela s mađarskog
Angéla Pataki


Pjesma je objavljena u koprivničkom časopisu ARTIKULACIJE, Koprivnica, Br. 5. godina 3, 2018.

16/05/18

Alpe Adria Young Writers Festival 2018

Program festivala
Alpe Adria Festival mladih pisaca ove godine održava se po treći put u Podravini. Pisci iz četiri zemalja družit će se od 17. do 19. svibnja, predstavljati svoje radove u školama i na drugim mjestima. Radovi gostujućih pisaca bit će potom objavljeni u koprivničkom književnom časopisu "Artikulacije". Mađarsku književnost ove godine predstavlja Miklós Benedek, iz Austrije dolazi Theodora Bauer a iz Slovenije Tomo Podstenšek i Aleš Jelenko. Hrvatsku predstavlja Andrija Škare.

Intervju s Miklósem Benedekom možete pročitati na ovom linku, na web stranici Drava Info:

Facebook stranica festivala nalazi se na ovom linku:

17/05/17

Alpe Adria Young Writers Festival, po 2. put u Koprivnici

Foto: DHK Koprivnica
Novi broj koprivničkog časopisa "Artikulacije" izlazi povodom festivala mladih pisaca Alpe Adria, koji se održava po drugi put. Ovogodišnji program traje od 1. do 3. lipnja, a mađarsku književnost predstavljaju Gábor Lanczkor i Tibor Weiner Sennyey.

Gábor Lanczkor rođen je 1981. u Székesfehérváru. Piše poeziju, prozu i prevodi. Njegova prva knjiga dobila je nagradu Gerécz Attila za najbolji prvijenac pjesničke zbirke. Pohađao je Univerzitet Eötvösa Loránda, nakon čega je u periodu 2002-2003. nastavio studij u Ljubljani i Rimu. Komparativnu književnost studirao je u Szegedu između 2007. i 2010. godine. Njegov je književni rad višestruko nagrađivan, a među priznanjima ističu se nagrada Faludy 2008., nagrada Sziveri 2013., nagrada József Attila i nagrada Füst Milán 2016. Sa slovenskog prevodio je Aleša Čara, Primoža Čučnika i druge. Glazba mu je također bliska, u Szegedu je imao svoj band u kom je svirao gitaru, a pored solo projekta "Anarchitecture" napisao je glazbu i za svoj roman "Bog velike rijeke".
Lanczkor se prvi put predstavio hrvatskoj publici u svibnju 2016., kada je boravio u Knjižnici i književnom svratištu "Zvona i nari" u Ližnjanu.



Tibor Weiner Sennyey rođen je 1981. u Egeru. Iznimno je plodan autor, piše pjesme, eseje i drame koje se s uspjehom izvode, prevodi i radi kao urednik u časopisu "Drot". Objavio je više zbirki pjesama, eseja i novela. Za vrijeme studija u Szegedu uređivao je književne i filozofske listove Bölcső i Szabad Ötletek, a sada pored knjiga objavljuje redovito i u elektroničkim i u tiskanim književnim časopisima. Više mjeseci proveo je u tri navrata u Indoneziji, na otocima Javi i Baliju, o čemu svjedoči zbirka eseja "Lutajuće kraljevstvo" iz 2010. Njegova prva knjiga dobila je nagradu Gerécz Attila, koja se dodjeljuje za najbolji prvijenac pjesničke zbirke, a nakon toga uslijedilo je više značajnih nagrada za pjesništvo i dramske tekstove. Prevodi koreansku, perzijsku i estonsku poeziju, koju objavljuje u časopisu za suvremenu umjetnost i kulturu "Pluralica".

Weiner Sennyey redoviti je sudionik pjesničke manifestacije Šumski pjesnici koja se održava početkom kolovoza svake godine u Istri, a boravio je u više navrata i u ližnjanskoj Knjižnici i književnom svratištu "Zvona i nari". Časopis "Nova Istra" objavila je više puta njegove radove u hrvatskom prijevodu. 


Program ovogodišnjeg festivala ALPE ADRIA možete pogledati na Facebook stranici festivala, na ovome linku:



07/10/16

Anna Terék inoZEMSTVO

Milko Šerban, Žena sa knjigom, 1957
U Puskinu sam prvi put plakala
u Pešti,
sjela sam pogledati neki glupi film,
smiješnu komediju,
za drugo nešto nije više bilo karata,
za drugo nešto nije više bilo novaca,
a smijalo se svih šest gledatelja u kinu.
Izduljene suze
klizile su mi niz lice, duž vrata
duboko u dekolte.
uplakana sam već i kartu kupovala,
žena na blagajni nije me gledala
u oči,
a tome sam se napokon prvi put veselila,
jer tada sam još tragala za pogledima
u Pešti.
Voljela bih da me je bilo tko na ulici pitao,
što te ustvari boli?
Ili barem da me pogledaju.
trebale su godine proći
kako bih shvatila
ovdje čak ni gost nisam,
samo društveni problem
ili pripadak jedne nacionalne zbrke.
A taj problem bolje neka
nema suze, oči.
Neka trpi. (?)

U tramvaju,
kada skreće ili lijepo koči,
muškarci se ovdje ne privijaju uz žene,
ne dodiruju im ramena,
nema slučajnih približavanja.
U Pešti muškarci ne gledaju žene
prate nas pogledom točno onako,
kao da ih je sram,
kao da žene to ne primjećuju,
kao da žene ne treba ni gledati,
a samo radnici zvižduću
iz dužnosti
za ženema. U Pešti
čudni su muškarci i čudne su žene.
Plakala sam ja gotovo
posvuda u Pešti:
u Tvrđavi, na klizalištu, u Hűvösvölgyu
u metrou, na Žičari, na Trgu Moskve,
na Lančanom mostu, u Zuglóu i Kőbányi,
kod Astorije na kiši,
u Városligetu po sunčanom danu.
Pogledi bi se uvijek otkotrljali pored mene.
u ovome gradu ne postoje pogledi,
iz ovoga grada nema pogleda prema van.
Trebalo bi bježati,
ali ni izlazi se odavde ne vide.
Onda su izduljene suze polako
postale sasvim kratke,
danas već gledam u tuđe oči tako
što ne tražim poglede
kao odgovor,
ne ismijavam više
„posrbljavanja”,
kako bi ih se spriječilo: 
ne govorim otkuda sam došla,
jer ne znam kamo bih išla
i kome bih pripadala.
oni su ti što neprestano žele birati,
možda, ja ipak nisam
Mađarica?

Ja nemam više lijepo
poluotvoreno slovo „e“,
moj naglasak nestaje,
tek poneka ukliještena
srpska riječ i psovka
signaliziraju kako nisam
„u potpunosti Mađarica“,
 na meni se više ne vidi,
kako sam „odrpana jugovićka“,
za mene nitko ne zna kako
bez vize ne mogu putovati,
i da na državnoj granici
svaki komad mog
uredno posloženog
donjeg rublja pregledavaju.

Ne umijem više utonuti u subotičke krajolike.
otiske mojih stopala ni blato ne prihvaća,
više ne poznajem svaki četvorni metar glavnog trga,
više ni šumica nije moja, tiho šuštanje lišća,
više ne znam pošto je štruca kruha

litar mlijeka,
ovdje kod kuće nisam kadra veseliti se srpskim rikanjima
i bojim se kada se muškarci tuku na ulici.
Sada me već iritira, ako ne mogu ujutro u pet
bilo gdje kupiti slane perece,
to što na gradske autobuse trebam čekati više od 10 minuta,
to što zgrade i nisu baš visoke,
mene i ovdje kod kuće povrijeđuju: sada zbog jednog drugog naglaska.

Ja nemam svoj službeni jezik,
a imam samo mješovitu kulturu.
ovdje kod kuće sada sam strankinja,
tamo preko ostajem uvijek Srpkinja.
Meni je već svejedno na kojem ću jeziku
tražiti kruha u dućanu,
i hoće li moj ljubavnik na mađarskom reći
da me želi.
Meni je već svejedno je li prosinac
mjesec za Božić,
i na koji datum pada nova godina.
meni je već svejedno,
u koju me naciju ubrajaju.
A bilo bi dobro konačno negdje
doista biti stranac.




Prevela s mađarskog
Angéla Pataki

Pjesma je objavljenja u koprivničkom časopisu ARTIKULACIJE, Koprivnica, Br. 1, godina 1, 2016.

28/06/16

Roland Orcsik BRISANJE VALOVA

Edo Murtić, Apstraktna kompozicija, 1978
onda sam se bacio u red valova što se dizao
zatim strelovito naprijed halapljivo 
grabio silu slane vode u pjenušavo kolutanje 
prodirući kroz vodu nisam se usudio promatrati taj univerzum 
riba rakova biljaka kamenja školjki 
bojao sam se sol će mi nagristi oči 
kao što ni u tiszi ne otvaram tamo zbog pijeska 
upalile bi se i jedva bih vidio zato sam samo zamišljao 
oblike ispod površine isto kao unutrašnje 
organe planete premoren od plivanja 
ugledao sam ispred sebe armadu valova koja se izdizala 
kao naboran sag prostirala preda mnom 
jadran premda u njegovim tirkiznim uzorcima sebe 
nipošto nisam vidio jedino samo jadran u brzacima 
tisze naučio sam plivati grozeći se 
jakih struja dok im se nisam prilagodio u moru 
lebdeći kao da mi se otapa mišićje 
kosti natopljene jadranom 
kao tinta na vlažnom papiru 
ispirao sam se u plave mrlje ležeći na leđima na vodi 
nekoliko minuta predavao se suncu 
onda pred val koji se dizao
bacio voda me zapljuskivala koža pjenušala 
udaljavao sam se od obale sve više kada začuo sam 
kćerkicu koja me dozivala nazad 
ka razjapljenim stijenama okrenuo se 
lagano voda se stišavala jaukala 
dok sam napredovao praveći sitne nabore 
do koljena blizu bijele šljunčane obale 
kćer mi se objesila oko vrata 
a ti brinula sam se rekla si nismo te uopće vidjele 
kao da su te valovi izbrisali 
kod kuće sam još satima osjećao 
kako mi cijelo tijelo zuji ravnomjerno 
kao žila posvuda samo pusto more 
rekla si a ja kao da sam zaboravio mater- 
inski jezik ni riječ više nisam mogao izgovoriti 
na jeziku mi slane krljušti izrasle 
u čeljusti se previjao 
htio razbiti u rožnate pločice 
akvarij od lubanje 
tvoj jezik i uši i naježuren 
vrat gristi gristi gristi 
u sve intenzivnijim valovitim trzajima 
u zaljev svijetlo crven poput školjke 
među bedrima tvojim uliti se

Prevela s mađarskog
Angéla Pataki

Pjesma je objavljena u časopisu ARTIKULACIJE, Koprivnica, Br. 1, godina 1, 2016.

20/05/16

Prvi broj koprivničkog časopisa za književnost ARTIKULACIJE

Izašao je prvi broj časopisa za književnost "Artikulacije" u kojem se nalaze radovi gostiju Alpe Adria festivala mladih pisaca. Među tim radovima pronaći ćete i pjesme Anne Terék i Rolanda Orcsika. Pjesme je na hrvatski jezik prevela Angéla Pataki.

Časopis objavljuje Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika.