Tibor Weiner Sennyey BUĐENJE MAHRUHA

Claude Monet, Soleil levant, 1872

Tibor Weiner Sennyey
BUĐENJE MAHRUHA



Ulomak iz novele:

         U kući koja je stajala širom otvorena vrzmale su se tužno svečane žene i yogyakartski dostojantvenici odjeveni u ukrašene batik košulje, te nekoliko visokih Nizozemaca. Među svjetinom okupljenoj zbog žalobne svečanosti nije padalo u oči da sam stranac, te sam se ušuljao u kuću. Samo sam jednu mladu ženu vidio kako plače, a i ona je vjerojatno bila miješane krvi, svi su ostali bili svečano ozbiljni. Tiho se razgovaralo po raznim sobama velike kuće čiji su zidovi od poda do stropa bili pokriveni policama za knjige. Iz najunutarnjije sobe čulo se duboko brujanje latinske molitve, a kroz odškrinuta vrata sam vidio kako se pored odra izuzetno starog čovjeka moli svećenik u mantiji. Potresen, posrtao sam među nepoznatim ožalošćenima, sve dok nisam stigao do pisaćeg stola velikoga povjesničara književnosti. Po zamršenom neredu – možda će zvučati neskromno, ali – prepoznao sam samoga sebe. Na rubu stola bilo je nekoliko palmovih svitaka, ispod njih velika mapa za papire. Pjesme napisane na bambusovom lišću bile su urezane prekrasnom kaligrafijom u pet redova, prvo pomislih na starojavanskom. Zacijelo je to bio Zoetmulderov poslijednji rad. Pažljivo i s dubokim poštovanjem povlačio sam prst preko svitka i među starojavanskim pisanim znacima primjetio nepoznatu geometrijsku formu. Srce mi je počelo žestoko tući jer mi se slika koju sam vidio učinila odviše poznatom, ali ono što sam odmah nakon toga vidio naprosto me užasnulo. Ispod svitka nalazila se žućkasta mapa za papire na kojoj je bila zabilježena 1952. godina i jedna jedina riječ, velikim slovima: MAHRUH. Uzdrhtao sam.

– Oprostite – reče na besprijekornom engleskom sitan javanski starac iza mojih leđa – Vi ste rođak ili netko iz kruga prijatelja?

– Ja sam... prijatelj... – odgovorih spetljano - ...daleki prijatelj velikog literary gentlemana.

– Literary gentlemana? – upita starčić potisnuvši uljudan osmijeh – Mi ovdje sahranjujemo jednoga sveca. Jednog kawija!

– Mislim na gospodina Zoetmuldera.

– Da... – ali vidio sam mu sjaj nepovjerenja u očima. – Dakle prijatelj, pretpostavljam daleki prijatelj, jer ovdje vas još nikad nisam vidio. Kako se zovete?

– Ja sam Tibor Weiner Sennyey, dolazim kod gospodina Zoetmuldera iz Europe, iz Mađarske, ali vidim da sam nažalost zakasnio...

– Da... – pognuo je glavu – nažalost. Zbog čega došli? – upita me, uz prodoran pogledom koji dopire do bubrega, starčić kojeg sam se želio što prije rješiti, pa sam u svojoj zbunjenosti nabrzinu rekao:

– Mahruh.

Na to se on zbunio, koraknuo bliže i uhvativši me za ruku prvo brzo rekao nešto na javanskom, nešto što nisam razumio, zatim mi šapnuo na uho:

- Petrus je rekao da će doći, govorio je o vama prije svoje smrti.

– O meni? – začudio sam se iskreno.

– Zar niste vi došli u vezi s Mahruhom?

– Jesam... naravno... ja. – slagao sam – Žao mi je što se nismo mogli osobno dogovoriti oko toga.

– Sve je tamo na stolu... oprostite, zaboravio sam se predstaviti, ja sam bio tajnik gospodina Zoetmuldera, bapak Judi. – Nakon što smo se rukovali dotaknuo sam svoj grudni koš, pokazujući tako prema javanskoj etiketi da mi je bila čast. – Ali prije nego što se udubite, molim vas pođite s nama na pogreb, minibus već čeka vani.

Znao sam da to znači da se više nikada neću moći vratiti u ovu sobu.

– Gdje idemo?

– U Muntilan, u nekropolu. – i kada mi se nasmijao, zabljesnuo je njegov izpolirani očnjak.
Kimnuo sam i krenuo prema vratima, ali sam torbu namjerno zaboravio pored pisaćeg stola. Osjećao sam iz nekog razloga da bi bilo krasno i mome egu laskavo kada bih mogao istraživati za stolom velikog Zoetmuldera, ali sam i slutio da će moja malena laž ubrzo biti otkrivena ili da ovaj valjani tajnik upravo blefira. Kod izlaza sam se tobože sjetio moje torbe i iskoristivši mnoštvo Javanaca na izlazu, naravno uz ispriku, otrčao nazad po nju. Kod pisaćeg stola sam tada brzo u nju spustio mapu za papire s Mahruhom, zaklinjući se sebi kako ću je prepisati i prokrijumčariti je nazad. Nisam ni slutio da je to bilo najpametnije što sam tada mogao učiniti. Naime, dan nakon pogreba uzaludno sam se vratio do kuće, boreći se s ozbiljnom grižnjom savjesti. Kuće je izgorjela. Kao da je izgorjela knjižnica. Među ruševinama stajala je, uplakanih očiju, prekrasna djevojka miješane krvi. Neprestano se ispričavajući vratio sam mapu s Mahruhom, premda se ona meni zahvaljivala. Nikada više nisam dospio u blizinu Zoetmulderove izgorjele kuće.

Veliki profesor je kucani tekst u mapi s Mahruhom pisao između dvije svoje knjige, glasovite studije Adiparwine priče te Kulture Istoka i Zapada, negdje nakon 1950. Točnije je možda da ga je prikupljao, i vjerojatno ga stoga nije objavio ni na engleskom, ni na nizozemskom, ni na indonezijskom, jer ga nikad nije ni dovršio. Tijekom otvaranja mape pružio mi se uvid u nevjerojatno znanje jednog izvanrednog uma, jer Zoetmulder ne samo što je naučio javanski i starojavanski već je i sakupio starojavansku poeziju, štoviše razlikovao je starojavanske od raznih drugih jezičnih elemenata. Mahruh je bila pjesma čiju starost nije znao odrediti. U uvodnoj studiji pod naslovom „Mit o Mahruhu” napisao je kako je lontar, palmov list na kojemu je bila izvorna pjesma, pronašao na otoku Lombok, i premda je bila zabilježena pismom kawi, zapravo uopće nije pisana na starojavanskom niti na kawiju. Riječi na tim jezicima, naime, ništa nisu značile. Prilično duge stihove pjesme prepisao je latinskim slovima, ali nije umio odgonetnuti na kojem su jeziku bile pisane. Raspitivao se u selu na Lomboku čiji je to lontar bio, ali mještani su nerado o tome govorili. Seoski svećenik je na kraju odlučno otjerao sve zainteresiranijeg nizozemskog znanstvenika, kod kojega je – slučajno – ostao lontar. Kada sam stigao dovde, uzdahnuo sam i savjest mi je postala lakša. Velik dio listova u mapi za papire bio je pun dosadnih i neuspješnih etimoloških eksperimenata u kojima je Zoetmulder pokušavao otkriti jezik na kojemu su pisane riječi pjesme, naravno bezuspješno. Bilo je uočljivo kako se njegov rukopis mijenjao tijekom godina, kako se s vremena na vrijeme vraćao pjesmi, ali uvijek bez rezultata. Na posljednjem listu pokušava secirati naslov pjesme, sve uznemireniji. Prijepis zvuči ovako: „Kana vuanh athetan jargelih” – pored toga: I still don't know. Soon they are coming.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Novela je pročitana u radio emisiji SVJETSKA PROZA, na Trećem programu hrvatskog radija u svibnju 2011., zatim je objavljena u časopisu Nova Istra, u proljeće 2014.

László Krasznahorkai BOŽICA JE ODGOVORILA

Glumica iz pekinške opere
Foto: nationalgeographicmagazine

László Krasznahorkai 
BOŽICA JE ODGOVORILA

Četvrto poglavlje iz knjige «Zatočen u Urgi».

Odlomak iz poglavlja:

Bila sam veoma zbunjena i nesigurna, a nije bilo nikoga da me posavjetuje i da mi pomogne, i nikoga na koga bih se u ovoj bespomoćnosti mogla osloniti, stoga sam dakle nastojala potpuno utonuti u svoj posao. Na prijepodnevnim i popodnevnim probama gotovo sam tjerala samu sebe na rad, a kada smo imali predstavu nikad se nisam udaljavala od stražnjih kulisa na više od nekoliko koraka, čak ni kad nisam trebala biti u blizini pozornice, jer mi je bivalo slabo od pomisli da bih tijekom predstave o Lüu buu mogla biti i netko drugi osim Diao Chan. Htjela sam se do kraja dana toliko izmoriti da jednostavno nemam više snage razmišljati o tome što mi znače Vaša pisma. Htjela sam da u večerima kada među stotinama tisuća Pekinžana putujem od jezera Chongwenmenwai do Ding’ana Lua stodesetkom prema kući, ne budem u stanju od umora postaviti ni najjednostavnije pitanje, kao na primjer zašto mi je postalo toliko važno što Vi pišete ili pišete li uopće. Zatim, zašto jednostavno ne bacim pismo nepročitano, naime mogla bih baciti sva Vaša pisma, ako me već svako toliko rastužuje, a onda na kraju i zbog nečeg što je zbog svoje jednostavnosti bilo zapravo i najviše uznemirujuće: zašto me toliko rastužuju Vaša vjerna pisma, te strastvene, ushićene izjave, ti nepresušni pljušteći izvještaji o mome jednom jedinom nastupu one subotnje večeri prije više mjeseci, umjesto da zbog njih osjećam zadovoljstvo i ponos?

I uspijevalo mi je sve to, mnogo sam radila, salijetala našeg muzičara koji svira erhu da radi više, izvanrednog Yang Liao-linga (mora da ga se i Vi sjećate, jer je i te večeri svirao), a od toga napregnutog, grozničavog rada bivala sam zaista iz večeri u večer toliko iscrpljena da mi nije ni padalo na pamet postavljati ta pitanja – premda sa svojom današnjom pameću već znam: da sam ih postavila, odgovori me ni onda ne bi doveli do jasne slike. Ova pitanja bi me naime odvela u zabludu, jer postojalo je samo jedno pitanje koje bi moglo pomoći, a to je: kome se uopće obraćaju Vaša produhovljena pisma i što Vi zapravo u meni točno vidite. Tada, tih posljednjih žurnih dana lunarnog mjeseca, bila sam isuviše uznemirena da bih sve to razumjela.

Zatim sam svoj prvi slobodni dan, nakon svečanosti Lunarne Nove godine, poslije obaveza oko svoje majke, provela u obližnjem parku Tian Tan. Usred parka punog šetača proteže se prema carskim hramovima jedna veoma dugačka, široka, popločena šetnica, potpuno ravna, možda ste je i Vi vidjeli, ako ste od bolnice Tian Tan krenuli u pravcu sjeveroistoka, šetnica koja je sagrađena u stara vremena za povorku što je prinosila žrtvu bogovima neba. Još od djetinjstva volim tu šetnicu jer me je oduvijek ispunjavala osjećajem kako su nekadašnji ljudi u ovom obliku zapravo predstavili jedan jedini pogled Gospodara neba, zato sam mislila da će me i u tom trenutku umiriti upravo ono što mi je i kao djevojčici pričinjavalo zadovoljstvo: da krenem polako od mramornog oltara Huiyina Bia između drvoreda šetnicom što blješti od snijega i zaronim pogled u tu tajanstvenu perspektivu, da se unesem u spokojnu zraku toga moćnog božanskog oka koje stoji nepomično u daljini. Tako sam učinila i nisam se razočarala: sunce je sjalo, snijeg je blistao na granama drveća, dok je u daljini zasljepljujućim sjajem blistao Huang quiong Yu i Qinian Tian skriven iza njega, čija se trostruka kupola spuštala u predivnom zanosu, a koja se iz ovoga južnog smjera mogla samo naslutiti. Vratila sam se kući tek kada se počeo spuštati mrak: mirne duše, i ne sluteći kako sam griješila misleći da sam među šetačima bila sama, jer daleko od toga da sam bila sama.
Ubrzo se ispostavilo tko je bio taj misteriozni pratilac u šetnji. 

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Poglavlje je pročitano u emisiji SVJETSKA PROZA, na Trećem programu hrvatskog radija u listopadu 2011., zatim objavljeno u časopisu NOVA ISTRA, Pula, Br. 1-2, proljeće-ljeto 2013.

http://www.gradpula.com/nova_istra/13_1-2.htm