Nagrada Paul Waczlawick filozofkinji Ágnes Heller

Ágnes Heller. Foto: juedische-allgemeine.de

Bečka liječnička komora (Wiener Ärztekammer) dodijelila je nagradu Paul Waczlawick kao priznanje za životno djelo mađarskoj filozofkinji Ágnes Heller. U obrazloženju komore stoji da se nagrada dodijeljuje filozofkinji zbog njezina zalaganja za očuvanje slobode i prava na samoodređenje.

Bečka liječnička komora već desetak godina dodijeljuje nagradu Paul Waczlawick najznačajnijim suvremenim misliocima i ličnostima koji nastavljaju i reinterpretiraju kritičku i analitičku tradiciju psihoterapeuta, sociologa i filozofa Paula Waczlawicka (1921-2007). Bečka liječnička komora ističe kako je Ágnes Heller jedna od najznačajnijih suvremenih filozofkinja, fokus njezina rada uvijek je bio usmjeren na svakodnevicu kroz koju se nastojala baviti pojmovima kao što su  život i sloboda, pravo na samoodređenje.

Ágnes Heller (1929) je za svoj rad dobila mnoge prestižne nagrade, među kojima se ističu nagrada Hanna Arendt, nagrada Sonning, nagrada Počasnog građanina Budimpešte, Goetheova medalja i nagrada Carl von Ossietzky za suvremenu povijest i politku.

Nekoliko eseja Ágnes Heller u novom prijevodu na hrvatski jezik mogli ste čuti nedavno u emisiji Svjetovi i nazori, na Trećem programu Hrvatskog radija, tijekom rujna 2015. Pročitane eseje možete potražiti u arhivu emisije Svjetovi i nazori: http://radio.hrt.hr/arhiva/svjetovi-i-nazori/928/

Ugledna filozofkinja primit će nagradu 19. veljače u bečkom Burgtheatru.

Ágnes Heller EUROPSKI MODERNITET, IDENTITET I POVIJESNO SJEĆANJE

Emil Benčić Kvarnerska impresija

Poslušajte esej "Europski modernitet, identitet i povijesno sjećanje" emitiran u nedjelju 27.09.2015., na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji "Svjetovi i nazori", urednik Leonardo Kovačević.

Esej prevela Angéla Pataki.

Link za emisiju:

http://radio.hrt.hr/treci-program/ep/europski-modernitet-identitet-i-povijesno-sjecanje/124738/

Ágnes Heller CARSTVA I DEMOKRACIJA, NJIHOVE PRILIKE U MODERNOSTI

Petar Vujošević, Put, detalj

Poslušajte esej "Carstva i demokracija, njihove prilike u modernosti", emitiran u nedjelju 06.09.2015., na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji "Svjetovi i nazori", urednik Leonardo Kovačević.

Link za emisiju:

http://radio.hrt.hr/treci-program/aod/carstva-i-demokracuja-njihove-prilike-u-modernosti/121148/

Tekstovi Ágnes Heller na Trećem programu Hrvatskog radija

Tijekom rujna u emisiji SVJETOVI I NAZORI možete poslušati četiri teksta filozofkinje Ágnes Heller. Emitirat će se ukupno četiri emisije, koje možete slušati svake nedjelje od 10:30 do 11:00. U prvoj emisiji čut ćemo esej koji nosi naslov "Carstva i demokracija, njihove prilike u modernosti".

Tekstove prevela s mađarskog Angéla Pataki.

Ágnes Heller

Filozofkinja Ágnes Heller rođena je 1929. u Budimpešti. Učenica je Györgya Lukácsa, te značajna ličnost Budimpeštanske škole. Područja koja istražuje su etika, estetika, filozofija kulture, filozofija povijesti, filozofijska antropologija.

Link za emisiju:

http://radio.hrt.hr/treci-program/ep/carstva-i-demokracuja-njihove-prilike-u-modernosti/121148/

Sven Rajhart MUŠKE FANTAZIJE KLAUSA TEVELAJTA - USPEŠNA KNJIGA SEDAMDESETIH GODINA

U dve emisije REFLEKSIJE, koje su se emitovale na Trećem programu Radio Beograda u ponedeljak, 14. maja, mogli ste da slušate tekst nemačkog istoričara Svena Rajharta "Muške fanztazije Klausa Tevelajta - uspešna knjiga sedamdesetih godina".

„Za istoriografsko delo Klausa Tevelajta Muške fantazije, u kojem se problematizuje telesna i rodna istorija fašizma može se, prema tumačenju Svena Rajharta, tvrditi da je inovativno u dva smisla: s jedne strane dekonstruktivistički pristup literaturi Dobrovoljačkih četa (Freikorps) dvadesetih godina prošlog veka, koji se ogleda pre svega u izostanku linearne strukture ovog dela, što je, s druge strane, uslovilo i inovacije u sadržaju, te je ovim delom otvoren prostor za tematizovanje do tada neistraženih aspekata nacionalsocijalizma i fašizma.

Uticaj Muških fantazija na levičarski pokret druge polovine sedamdesetih godina XX veka značajan je utoliko što je delo doprinelo daljem razvoju suštinskih aspekata ovog pokreta, koje Rajhart u tekstu podrobnije razmatra: kao prvo, knjiga je ostvarila prelaz od klasično marksističkog ka psihološko-postmodernom građenju teorije; kao drugo, svojim tumačenjem fašizma dala je prilog centralnoj temi levičarskog miljea; kao treće, knjiga se podrazumevala kao prilog tadašnjoj visokoaktuelnoj diskusiji o polovima; kao četvrto, dovršila je promenu uspostavljenog ponašanja kasnih sedamdesetih godina ka „politici prvog čoveka"; kao peto, bila je u službi alternativne levičarske estetike i kao šesto, govorila je o nasilju i terorizmu.“

Najava radio emisije REFLEKSIJE na sajtu Radio Beograda 3

www.rts.rs

http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/1466/Radio+Beograd+3/1102272/Sven+Rajhart:%22Mu%C5%A1ke+fanztazije%22+Klausa+Tevelajta.html 

Odlomak iz teksta Svena Rajharta "Muške fanztazije Klausa Tevelajta - uspešna knjiga sedamdesetih godina":

Sven Rajhart. Foto: www.rts.rs

Književno-naučna disertacija Klausa Tevelajta publikovana 1977/78. godine i ocenjena summa cum laude, računa se među najznamenitije i najneobičnije primerke svoje vrste. Kasnije se međutim pokazalo da Klaus Tevelajt uprkos dobrim ocenama nije osvojio ulaznicu za univezitetsku karijeru. 1977. godine Frajburški univerzitet nije hteo nijednom da mu dozvoli održavanje proseminara zbog njegove „neobuzdane inteligencije“ – kako je to utvrdio lokalni književni naučnik Gerhard Kajzer prilikom specijalnog glasanja o dodeli polovine mesta savetnika za Tevelajta i kako je to Rudolf Augštajn popularizovao u Špiglu.

Činjenica je da ne se može govoriti o strogoj građi dvotomnog dela. Među mnogobrojnim stripovima i slikama nalaze se dugački izvori citata na 1.174 štampanih strana, koji su ponekad veselo-asocijativni, a ponekad ništa ne znače. Tu su zatim pasaži koji su u uskoj vezi sa teorijama i tumačenjima od Sigmunda Frojda i Vilhelma Rajha sve do Melani Klajna i Žila Deleza/Feliksa Gatarija, i u kojima se materijal odgovarajuće tome objašnjava. Knjiga je pri tome sve samo ne linearna ili napisana u jednom dahu. Prelistavanje i preskakanje stranica su u ovoj mreži prozračno napisanih rečenica poželjna i uzeta su u obzir. Tevelajt je u jednom intervjuu predložio: „Moje knjige treba čitati više kao neki film, a ne kao tradicionalni tekst.“ Činjenica je da knjiga sadrži, pre svega u drugom tomu, pored beskonačnih kolaža citata takođe i zbijeno napisane i teoretski ambiciozne „scene“ ili take-ove, koji podvlače zaključak Benjamina Cimana da „Muške fantazije“ mogu i danas da važe za knjigu koja je „na isti način genijalna kao što je i konfuzna“.

Ovo anti-akademsko delo koje je istovremeno i zasićeno teorijama, objavljeno prvo u izdanju Roter šterna, osim svoje tvrdoglavo vijugave strukture argumentacija zadivljuje i time što je odmah nakon objavljivanja izazvalo rasprave ne samo u alternativnom levičarskom Pflasterštrandu ili u feminističkom Kuražu, nego čak i u Špiglu, Cajtu, Frankfurter algemajne cajtungu, Frankfurter rundšauu, uvažavala se i u radijskim prilozima, a Rudolf Augštajn ga je u svojoj osmostraničnoj recenziji u Špiglu pohvalio kao „najuzbudljiviju publikaciju godine na nemačkom jeziku“. Autor je postao intelektualna zvezda, ne samo u alternativnom levičarskom miljeu. Tačno 25 godina kasnije knjiga se pojavila u novom izdanju Piper ferlaga 2000. godine, dok je u međuvremenu imala svoje mestu u Rovolt ferlagu i Dojčen tašenbuh ferlagu. Rasprodata je u međuvremenu preko 200.000 puta i prevedena je na američki, srpskohrvatski, holandski, švedski i italijanski jezik. Od 1998. godine Tevelajt je profesor umetnosti i teorije na poznatoj državnoj akademiji umetnosti u Karlsrueu i stoga ga odavno ne posmatramo samo u nastavničkom zvanju na Institutu za sociologiju Frajburškog univerziteta. Za mnoge novinare on je „sveprisutan“ u „nauci i feljtonu.

 Čime se bavi ova uspešna knjiga? Tevelajtov rad bavi se pre svega literaturom Dobrovoljačkih četa (Freikorps) dvadesetih godina prošlog veka; istražuje fašističke muške fantazije i fantazije nasilja ove soldateske u preko 250 romana ili memoara. Pri tome dekonstruiše stil jezika kao i sadržaj ove literature, a u centar svoje analize postavlja sliku žene, odnos tela i ratne izveštaje. U lektiri rukopisa sedam krajnje različitih glavnih ličnosti, ispostavlja se da su oni u osnovi poznavali samo tri tipa žene: majku, „belu bolničarku“ i bludnicu. Kod ovih muškaraca Dobrovoljačkih četa, kaže Tevelajt, ne radi se na kraju krajeva o (vrlo često bezimenim) ženama, nego o vladanju nad ženskim delom u njima samima. Njihove nežne, strastvene, žive i erotske elemente su borci Dobrovoljačkih četa hteli da „o-bez-žive“ i usmrte. Oni su bili „ne-do-kraja-rođeni“ muškarci koji su svoja osećanja u slobodnom proticanju težili da opkole u telesni štit. To im je uspevalo kada su razvili fantazije o svetim, pristojnim i plemenitim ženama, jer su ih one sve privlačile seksualno. U ovoj literaturi bile su to supruge i čedne grofice, koje su se hrabro suprotstavljale proleterskoj plimi. Suprotna slika svemu tome je bila predstava o komunističkoj bludnici, koju je jednostavno trebalo streljati. „Pohotne Spartanke“ i „komunističke vulve“ morale bi da se prerade u „krvavu kašu“. Takve fantazije obeživotvorenja ženstvenoga možemo pratiti u jednom gigantskom metežu razmišljanja i analogiji citata unazad sve do 17. veka, asocijativno upletene u vekovima stare diskurse modeliranja muške emocionalnosti.

Fašizam je prema Tevelajtu bio zato toliko atraktivan, jer je obećavao nesankcionisano ispunjenje ovih vekovno starih želja. Fašizam je dakle prevodio, kako Tevelajt piše, „unutrašnja stanja u ogromne spoljašnje monumente“. Pri tom su na centralnom mestu stajale tri „percepcije identiteta“ i zahvata na telu: najpre „ispražnjen prostor“, dakle (nasilno) uspostavljanje jasnosti, reda, čistote i preglednosti bez ženskog „rojenja“ „neodređene“ i „prljave“ mase; na drugom mestu „krvava kaša“, sa značenjem izbavljujućeg impulsa, reza ili eksplozije protiv ženske seksualnosti koja je pretila da proguta i koja se suviše približila; a na trećem black out, koji je pak značio samomučenje, jačanje i kažnjavanje sopstvenog tela sve dok vojnički muškarci više ne bi osećali strujanje sopstvenih požuda (2 tom, strane 268-279). Strah pred ženskim (koji je tematizovan u prvom tomu) je konačno i strah pred rastvaranjem ega, koji je opisan u drugom tomu kroz muški akt nasilja. Rat postaje neka vrsta rođenja,  obzirom da princip patnje stvara jedno vlastito vojničko sopstvo.

Za čitanje iz današnje perspektive, skoro trideset godina nakon prvog izdanja, ova knjiga treba pre svega da se čita kao važan dokument vremena i da se kontekstualizuje istorijski. Da li može da se čita kao izraz kulture kasnih 70-ih godina prošlog veka i kao svetonazor alternativne levičarske scene čijem je frajburškom delu pripadao i Tevelajt? U drugom delu ovih izlaganja „Muške fantazije“ (ponovo) čitamo kao istoriografsko delo o telesnoj i rodnoj istoriji fašizma. Šta možemo da kritikujemo na Tevelajtovom radu iz današnje istorijsko-naučne perspektive, i gde se u ovoj knjizi mogu još uvek naći podstrekivački potencijali?

Prevela sa nemačkog

Angela Pataki

Tekst na nemačkom je objavljen 2006. godine u časopisu Zeithistorische Forschungen.

Tibor Weiner Sennyey BUĐENJE MAHRUHA

Claude Monet, Soleil levant, 1872

Tibor Weiner Sennyey
BUĐENJE MAHRUHA



Ulomak iz novele:

         U kući koja je stajala širom otvorena vrzmale su se tužno svečane žene i yogyakartski dostojantvenici odjeveni u ukrašene batik košulje, te nekoliko visokih Nizozemaca. Među svjetinom okupljenoj zbog žalobne svečanosti nije padalo u oči da sam stranac, te sam se ušuljao u kuću. Samo sam jednu mladu ženu vidio kako plače, a i ona je vjerojatno bila miješane krvi, svi su ostali bili svečano ozbiljni. Tiho se razgovaralo po raznim sobama velike kuće čiji su zidovi od poda do stropa bili pokriveni policama za knjige. Iz najunutarnjije sobe čulo se duboko brujanje latinske molitve, a kroz odškrinuta vrata sam vidio kako se pored odra izuzetno starog čovjeka moli svećenik u mantiji. Potresen, posrtao sam među nepoznatim ožalošćenima, sve dok nisam stigao do pisaćeg stola velikoga povjesničara književnosti. Po zamršenom neredu – možda će zvučati neskromno, ali – prepoznao sam samoga sebe. Na rubu stola bilo je nekoliko palmovih svitaka, ispod njih velika mapa za papire. Pjesme napisane na bambusovom lišću bile su urezane prekrasnom kaligrafijom u pet redova, prvo pomislih na starojavanskom. Zacijelo je to bio Zoetmulderov poslijednji rad. Pažljivo i s dubokim poštovanjem povlačio sam prst preko svitka i među starojavanskim pisanim znacima primjetio nepoznatu geometrijsku formu. Srce mi je počelo žestoko tući jer mi se slika koju sam vidio učinila odviše poznatom, ali ono što sam odmah nakon toga vidio naprosto me užasnulo. Ispod svitka nalazila se žućkasta mapa za papire na kojoj je bila zabilježena 1952. godina i jedna jedina riječ, velikim slovima: MAHRUH. Uzdrhtao sam.

– Oprostite – reče na besprijekornom engleskom sitan javanski starac iza mojih leđa – Vi ste rođak ili netko iz kruga prijatelja?

– Ja sam... prijatelj... – odgovorih spetljano - ...daleki prijatelj velikog literary gentlemana.

– Literary gentlemana? – upita starčić potisnuvši uljudan osmijeh – Mi ovdje sahranjujemo jednoga sveca. Jednog kawija!

– Mislim na gospodina Zoetmuldera.

– Da... – ali vidio sam mu sjaj nepovjerenja u očima. – Dakle prijatelj, pretpostavljam daleki prijatelj, jer ovdje vas još nikad nisam vidio. Kako se zovete?

– Ja sam Tibor Weiner Sennyey, dolazim kod gospodina Zoetmuldera iz Europe, iz Mađarske, ali vidim da sam nažalost zakasnio...

– Da... – pognuo je glavu – nažalost. Zbog čega došli? – upita me, uz prodoran pogledom koji dopire do bubrega, starčić kojeg sam se želio što prije rješiti, pa sam u svojoj zbunjenosti nabrzinu rekao:

– Mahruh.

Na to se on zbunio, koraknuo bliže i uhvativši me za ruku prvo brzo rekao nešto na javanskom, nešto što nisam razumio, zatim mi šapnuo na uho:

- Petrus je rekao da će doći, govorio je o vama prije svoje smrti.

– O meni? – začudio sam se iskreno.

– Zar niste vi došli u vezi s Mahruhom?

– Jesam... naravno... ja. – slagao sam – Žao mi je što se nismo mogli osobno dogovoriti oko toga.

– Sve je tamo na stolu... oprostite, zaboravio sam se predstaviti, ja sam bio tajnik gospodina Zoetmuldera, bapak Judi. – Nakon što smo se rukovali dotaknuo sam svoj grudni koš, pokazujući tako prema javanskoj etiketi da mi je bila čast. – Ali prije nego što se udubite, molim vas pođite s nama na pogreb, minibus već čeka vani.

Znao sam da to znači da se više nikada neću moći vratiti u ovu sobu.

– Gdje idemo?

– U Muntilan, u nekropolu. – i kada mi se nasmijao, zabljesnuo je njegov izpolirani očnjak.
Kimnuo sam i krenuo prema vratima, ali sam torbu namjerno zaboravio pored pisaćeg stola. Osjećao sam iz nekog razloga da bi bilo krasno i mome egu laskavo kada bih mogao istraživati za stolom velikog Zoetmuldera, ali sam i slutio da će moja malena laž ubrzo biti otkrivena ili da ovaj valjani tajnik upravo blefira. Kod izlaza sam se tobože sjetio moje torbe i iskoristivši mnoštvo Javanaca na izlazu, naravno uz ispriku, otrčao nazad po nju. Kod pisaćeg stola sam tada brzo u nju spustio mapu za papire s Mahruhom, zaklinjući se sebi kako ću je prepisati i prokrijumčariti je nazad. Nisam ni slutio da je to bilo najpametnije što sam tada mogao učiniti. Naime, dan nakon pogreba uzaludno sam se vratio do kuće, boreći se s ozbiljnom grižnjom savjesti. Kuće je izgorjela. Kao da je izgorjela knjižnica. Među ruševinama stajala je, uplakanih očiju, prekrasna djevojka miješane krvi. Neprestano se ispričavajući vratio sam mapu s Mahruhom, premda se ona meni zahvaljivala. Nikada više nisam dospio u blizinu Zoetmulderove izgorjele kuće.

Veliki profesor je kucani tekst u mapi s Mahruhom pisao između dvije svoje knjige, glasovite studije Adiparwine priče te Kulture Istoka i Zapada, negdje nakon 1950. Točnije je možda da ga je prikupljao, i vjerojatno ga stoga nije objavio ni na engleskom, ni na nizozemskom, ni na indonezijskom, jer ga nikad nije ni dovršio. Tijekom otvaranja mape pružio mi se uvid u nevjerojatno znanje jednog izvanrednog uma, jer Zoetmulder ne samo što je naučio javanski i starojavanski već je i sakupio starojavansku poeziju, štoviše razlikovao je starojavanske od raznih drugih jezičnih elemenata. Mahruh je bila pjesma čiju starost nije znao odrediti. U uvodnoj studiji pod naslovom „Mit o Mahruhu” napisao je kako je lontar, palmov list na kojemu je bila izvorna pjesma, pronašao na otoku Lombok, i premda je bila zabilježena pismom kawi, zapravo uopće nije pisana na starojavanskom niti na kawiju. Riječi na tim jezicima, naime, ništa nisu značile. Prilično duge stihove pjesme prepisao je latinskim slovima, ali nije umio odgonetnuti na kojem su jeziku bile pisane. Raspitivao se u selu na Lomboku čiji je to lontar bio, ali mještani su nerado o tome govorili. Seoski svećenik je na kraju odlučno otjerao sve zainteresiranijeg nizozemskog znanstvenika, kod kojega je – slučajno – ostao lontar. Kada sam stigao dovde, uzdahnuo sam i savjest mi je postala lakša. Velik dio listova u mapi za papire bio je pun dosadnih i neuspješnih etimoloških eksperimenata u kojima je Zoetmulder pokušavao otkriti jezik na kojemu su pisane riječi pjesme, naravno bezuspješno. Bilo je uočljivo kako se njegov rukopis mijenjao tijekom godina, kako se s vremena na vrijeme vraćao pjesmi, ali uvijek bez rezultata. Na posljednjem listu pokušava secirati naslov pjesme, sve uznemireniji. Prijepis zvuči ovako: „Kana vuanh athetan jargelih” – pored toga: I still don't know. Soon they are coming.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Novela je pročitana u radio emisiji SVJETSKA PROZA, na Trećem programu hrvatskog radija u svibnju 2011., zatim je objavljena u časopisu Nova Istra, u proljeće 2014.

László Krasznahorkai BOŽICA JE ODGOVORILA

Glumica iz pekinške opere
Foto: nationalgeographicmagazine

László Krasznahorkai 
BOŽICA JE ODGOVORILA

Četvrto poglavlje iz knjige «Zatočen u Urgi».

Odlomak iz poglavlja:

Bila sam veoma zbunjena i nesigurna, a nije bilo nikoga da me posavjetuje i da mi pomogne, i nikoga na koga bih se u ovoj bespomoćnosti mogla osloniti, stoga sam dakle nastojala potpuno utonuti u svoj posao. Na prijepodnevnim i popodnevnim probama gotovo sam tjerala samu sebe na rad, a kada smo imali predstavu nikad se nisam udaljavala od stražnjih kulisa na više od nekoliko koraka, čak ni kad nisam trebala biti u blizini pozornice, jer mi je bivalo slabo od pomisli da bih tijekom predstave o Lüu buu mogla biti i netko drugi osim Diao Chan. Htjela sam se do kraja dana toliko izmoriti da jednostavno nemam više snage razmišljati o tome što mi znače Vaša pisma. Htjela sam da u večerima kada među stotinama tisuća Pekinžana putujem od jezera Chongwenmenwai do Ding’ana Lua stodesetkom prema kući, ne budem u stanju od umora postaviti ni najjednostavnije pitanje, kao na primjer zašto mi je postalo toliko važno što Vi pišete ili pišete li uopće. Zatim, zašto jednostavno ne bacim pismo nepročitano, naime mogla bih baciti sva Vaša pisma, ako me već svako toliko rastužuje, a onda na kraju i zbog nečeg što je zbog svoje jednostavnosti bilo zapravo i najviše uznemirujuće: zašto me toliko rastužuju Vaša vjerna pisma, te strastvene, ushićene izjave, ti nepresušni pljušteći izvještaji o mome jednom jedinom nastupu one subotnje večeri prije više mjeseci, umjesto da zbog njih osjećam zadovoljstvo i ponos?

I uspijevalo mi je sve to, mnogo sam radila, salijetala našeg muzičara koji svira erhu da radi više, izvanrednog Yang Liao-linga (mora da ga se i Vi sjećate, jer je i te večeri svirao), a od toga napregnutog, grozničavog rada bivala sam zaista iz večeri u večer toliko iscrpljena da mi nije ni padalo na pamet postavljati ta pitanja – premda sa svojom današnjom pameću već znam: da sam ih postavila, odgovori me ni onda ne bi doveli do jasne slike. Ova pitanja bi me naime odvela u zabludu, jer postojalo je samo jedno pitanje koje bi moglo pomoći, a to je: kome se uopće obraćaju Vaša produhovljena pisma i što Vi zapravo u meni točno vidite. Tada, tih posljednjih žurnih dana lunarnog mjeseca, bila sam isuviše uznemirena da bih sve to razumjela.

Zatim sam svoj prvi slobodni dan, nakon svečanosti Lunarne Nove godine, poslije obaveza oko svoje majke, provela u obližnjem parku Tian Tan. Usred parka punog šetača proteže se prema carskim hramovima jedna veoma dugačka, široka, popločena šetnica, potpuno ravna, možda ste je i Vi vidjeli, ako ste od bolnice Tian Tan krenuli u pravcu sjeveroistoka, šetnica koja je sagrađena u stara vremena za povorku što je prinosila žrtvu bogovima neba. Još od djetinjstva volim tu šetnicu jer me je oduvijek ispunjavala osjećajem kako su nekadašnji ljudi u ovom obliku zapravo predstavili jedan jedini pogled Gospodara neba, zato sam mislila da će me i u tom trenutku umiriti upravo ono što mi je i kao djevojčici pričinjavalo zadovoljstvo: da krenem polako od mramornog oltara Huiyina Bia između drvoreda šetnicom što blješti od snijega i zaronim pogled u tu tajanstvenu perspektivu, da se unesem u spokojnu zraku toga moćnog božanskog oka koje stoji nepomično u daljini. Tako sam učinila i nisam se razočarala: sunce je sjalo, snijeg je blistao na granama drveća, dok je u daljini zasljepljujućim sjajem blistao Huang quiong Yu i Qinian Tian skriven iza njega, čija se trostruka kupola spuštala u predivnom zanosu, a koja se iz ovoga južnog smjera mogla samo naslutiti. Vratila sam se kući tek kada se počeo spuštati mrak: mirne duše, i ne sluteći kako sam griješila misleći da sam među šetačima bila sama, jer daleko od toga da sam bila sama.
Ubrzo se ispostavilo tko je bio taj misteriozni pratilac u šetnji. 

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Poglavlje je pročitano u emisiji SVJETSKA PROZA, na Trećem programu hrvatskog radija u listopadu 2011., zatim objavljeno u časopisu NOVA ISTRA, Pula, Br. 1-2, proljeće-ljeto 2013.

http://www.gradpula.com/nova_istra/13_1-2.htm