 |
| Paul Klee, Die Zwitscher Maschine, 1922 |
Nisu samo Picassa, nego i Kleea u
ovim novinama barem jednom već tendenciozno dijagnosticirali kao šizofrenika
(Picassa 1932. godine Carl Gustav Jung, a Kleea 1940. godine Jakob Welti). Ta
je dijagnoza možda glupa, ali dvojica velikih meštra moderne – uz mnoge druge – ipak
imaju nešto zajedničko: kod rijetkih je umjetnika povezanost između djela i
osobnosti toliko izražena kao kod ove dvojice. Za Picassa je slikanje
seksualnost i očitovanje nesvjesnog. Nasuprot tome za Kleea je umjetnost most
između ovostranog i onostranog, traganje za „prauzrokom“ i uprizorenje
„Postanka“, put ka transcendenciji (premda on također ističe nesvjesne aspekte
svojega stvaranja). „Stil“ je, smatra Klee, odnos čovjeka prema ovostranom i
onostranom. Paraleliziranje umjetnosti i stvaranja je dakako jedna od općenito
najstarijih estetskih pravila a osobito je kod mnogih umjetnika moderne bila
ponovno u modi – što se povremeno pokazalo i kao dobro za promicanje prodaje.
Weltijevoj dijagnozi ne želim
ništa novo dodavati (iako ja navodnu ranu traumu kod Kleea ne prepoznajem),
više bih želio pojasniti kako su Kleeov umjetnički razvoj i njegova
najznačajnija estetska pravila nedjeljivo povezana s razvojem njegove ličnosti.
Sve estetske elemente svojega stvaralaštva (linije, tonalitet, boje,
apstrakcija, kristalizacija, itd.) Klee je razradio krajnje disciplinirano,
takoreći pod pritiskom strogog esteskog ideala sebstva (on govori o svom
„demonu“), koji je njega – prema njegovim vlastitim riječima – povremeno
odvodio na sam rub „depresije“ i zasićenosti životom. Tek za vrijeme putovanja
po Tunisu 1914. godine, kada je imao 35 godina, Kleea je obuzeo osjećaj
neobuzdane sreće zbog što je postao „slikar“. Postigao je ono čemu je godinama
težio: povezao je boju i apstrakciju (primjerice na akvarelu „Kairouan“, 1914).
Weltijevoj dijagnozi ne želim
ništa novo dodavati (iako ja navodnu ranu traumu kod Kleea ne prepoznajem),
više bih želio pojasniti kako su Kleeov umjetnički razvoj i njegova
najznačajnija estetska pravila nedjeljivo povezana s razvojem njegove ličnosti.
Sve estetske elemente svojega stvaralaštva (linije, tonalitet, boje,
apstrakcija, kristalizacija, itd.) Klee je razradio krajnje disciplinirano,
takoreći pod pritiskom strogog esteskog ideala sebstva (on govori o svom
„demonu“), koji je njega – prema njegovim vlastitim riječima – povremeno
odvodio na sam rub „depresije“ i zasićenosti životom. Tek za vrijeme putovanja
po Tunisu 1914. godine, kada je imao 35 godina, Kleea je obuzeo osjećaj neobuzdane
sreće zbog što je postao „slikar“. Postigao je ono čemu je godinama težio:
povezao je boju i apstrakciju (primjerice na akvarelu „Kairouan“, 1914).
„Dugo je Klee u sebi nosio smrt“
Postoje osnovani razlozi za
prihvaćanje toga da je čak i Kleeova smrtna bolest bila „dio njegova bića“, da
su kroz tu bolest dospijevali do izražaja „karakteristike njegove individualne
psihe“, kao što je to u jednom komentaru formulirao i znameniti Kleeov
istraživač Glaesemer[7] (1976), „karakteristike“ koje se nisu prvi put pojavile
1935. godine. Još je Haftmann govorio o „latentnom“ Kleeovom oboljenju koje se
manifestiralo 1935. godine. „Dugo je Klee u sebi nosio smrt“ (1950).
Klee je sebe sve više i više
vidio kao asketskog umjetnika kojemu je čovjek podređen. U svojim je dnevnicima
Klee s pozornošću pratio taj odnos čovjeka i umjetnika, s distanciranom, gotovo
prirodnoznanstvenom temeljitošću koja vodi – kao što primjećuje stručnjak za
Kleea Geelhar[8] – do određene vrste samootuđenja. Klee je razvio predodžbu o
umjetniku otuđenom od svijeta, koji je „oruđe neke daleke volje“, „nekih
dalekih sfera“, nije više „vrsta“, nego je „neutralno biće“, i uz to
primjećuje: „Moj je žar više od one mrtve vrste ili nerođene.“ Klee je bez
sumnje bio uvjeren u to da je Bogu i Stvaranju bliži od ostalih smrtnika. Ako
je Klee išta htio učiniti „očitim“, onda to nije bila sadašnjost, „mit modernog
čovjeka“ (kao što tvrdi Giedion-Welcker), već „kozmos“.
Citiram Kleeovo
samopredstavljanje vrlo iscrpno zato što bez toga centralna točka Kleeove
biografije ne bi bila razumljiva: proces samonametnutog asketizma (iako je Klee
znao cijeniti dobro jelo i dobro vino a vrlo je rado i kuhao), averzija prema
putenosti i emocionalnosti u korist okretanju ka „onostranom“, koji su na koncu
odveli do toga da Klee samoga sebe više nije razumijevao organski nego
anorganski, kao „kristal“. Ta se transformacija nagovijestila još prije: 1905.
godine Klee bilježi: „Kada bih trebao naslikati svoj istinski autoportret, tada
biste vidjeli jednu neobičnu ljusku. A unutra, moralo bi to svakome biti jasno,
sjedio bih ja kao jezgra nekog oraha. To bi se djelo moglo zvati „Alegorija
otvrdnuća“. Metafore tijela (poput: „Ide mi na jetra“) važni su dostupi za
razumijevanje i samorazumijevanje čovjeka. Kod Kleea se ta metaforika treba
razumijeti kao rastuće „otvrdnjivanje“, kao transformacija njegove
samopercepcije u anorgansko, kristalno, kao „stvaranje oklopa“.
Kristal je, očito, bio s početka
prošloga stoljeća uobičajen umjetnički simbol (prije svega se njime služio
ekspresionizam). U utjecajnom tekstu Wilhelma Worringera „Apstrakcija i
empatija“ (1908), u kojem se apstrakciji i empatiji posvećuje kao dijametralno
suprotstavljenim principima stila, kristal postaje estetski oblik izražavanja
apstrakcije. Istodobno je apstrakcija za Worringera neka vrsta magijske čarobne
riječi protivu ljudske ovisnosti o vanjskome svijetu, izbavljenje iz „ovisnosti
o životu“ (Worringer). Apstrakcija je „apsolutni oblik“ i kao takav predstavlja
„apsolut“.
Prevela s njemačkog
Angéla Pataki
Članak Manfreda Clemenza „Ich,
Kristall” izvorno je objavljen u Neue Züricher Zeitung, 10. ožujka 2012.
Clemenz je profesor sociologije i socijalne psihologije, povjesničar
umjetnosti. Trenutačno vodi istraživanja u područjima psihoanalitičke
interpretacije umjetnosti i umjetničkoj kreativnosti, te istražuje biografije
Pabla Picassa i Paula Kleea.
Članak u hrvatskom prijevodu objavljen je nedavno u književnom listu ZiN Daily a možete ga pročitati u cjelosti na ovom linku:
