Roland Orcsik OTOK VJEŠTICA

Paul Klee: Zweifelnder Angel, 1940

Pjesma "Otok vještica" objavljena prije nekoliko dana u istarskom časopisu ZiN Daily. Urednici časopisa su Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, životni i književni partneri, te njihov sin Ljubomir Grgorinić Rađen. Skladna obitelj pokrenula je prije pet godina Knjižnicu i književno svratište "Zvona i nari" u Ližnjanu, u Istri, a do sada su ugostili više od 110 pisaca, pjesnika, prevoditelja, urednika, nakladnika i knjižničara. Jedan od tih gostiju bio je i mađarski književnik Roland Orcsik, koji je ove godine po drugi put bio gost u istarskom književnom svratištu. 

Na ovom linku možete pročitati pjesmu, te mnogo toga drugog o Svratištu: https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/10/18/Otok-vje%C5%A1tica-Roland-Orcsik

Otok vještica
(Boszorkánysziget)

  

„My skin sits on me like the shirt of Nessus.”

(Derek Jarman: Blue)

Uz srušeno, veliko deblo naslonio sam bicikl. Dezső je potrčao naprijed, nestao u orgiji obalnih mirisa. Po pucketanju granja znao sam kamo je odlutao. Polako sam ga slijedio, više puta prilazio vodi, spustio se pred tekućim svetištem na koljena. Iz vode izronila je riba, nisam bio siguran je li to deverika ili karaš – sada je još nejasnije – , bućnula je i uto nestade spokoj površine vode glatke poput zrcala. Odvukao sam se nazad do staze, počeo dozivati psa, nigdje, pribojavao sam se pronašao je neko udubljenje, tamo se sklonio, ne pada mu na pamet vratiti se, drevni je zakon pobjedio. Nisam se predavao, dozivao sam ga iznova i iznova. Uto se plave točkice,

plave iskrice pojavile preda mnom. Pomislih titra mi pred očima, protrljao sam ih. Pojave su izrastale u plave mrlje, postajale sve brojnije. Na kraju je plavo s neba curilo, iz zemlje, premazalo područje, dođi,

kalež sam tvoj,

napuni me,

ne laj!

Kao da sam oslijepio, samo što sam umjesto ničega vidio plave preljeve, plava debla,

plava dijagram stabla rastegnuta kao paukova mreža, pljuvao plave objektne nastavke, skuplja se

skuplja skuplja maternica

u uvali nezinoj metak hrđav!

Ptice su plavo kriještale, plavo cvrkutale, plavo vrištale, plavi je krater

mozak tvoj!

Iz dubina su do obale dogmizale ribe,

plavo su zijale, plavi je iscjedak iz njih curio. Mržnja sa tobom,

pogladi je! I disao sam plav i vlažan. A zrak je sve teži, olovniji

crkni crkni crkni crkni

ima li ga ili nema svakako

grudaj se! Plavo je i mene nagrizlo, nasitno upecalo u mrežu, oplelo. Voljeti hoćeš me, voljeti

hoću te, voljeti tvoj bič,

u zdjeli kamenoj srce moje srce tvoje kaša od srca proročanstvo je tiski kentaur: napola čovjek,

napola plavi reptil postadoh,

sada sam ja gospodar u crijevima,

šuti, ljubim te,

šuti.

Na tijelu se koža moja počela zatezati, počelo me plavo daviti, dahtao sam, htio se probiti, htio se iscijediti

iz trupla

utkao ubrzigao ujetkao

sebe, sjeme, sebe.

Tada me netko, ili ja, ugrizao za ruku. Plava porezotina na tankom sloju. Plavi nagon u mesu.

Šiknuo sam.

Jedino krv. Jedino krv nije plava. Nego topla.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki