Manfred Clemenz JA, KRISTAL

Paul Klee, Die Zwitscher Maschine, 1922

Ulomak

Nisu samo Picassa, nego i Kleea u ovim novinama barem jednom već tendenciozno dijagnosticirali kao šizofrenika (Picassa 1932. godine Carl Gustav Jung, a Kleea 1940. godine Jakob Welti). Ta je dijagnoza možda glupa, ali dvojica velikih meštra moderne – uz mnoge druge – ipak imaju nešto zajedničko: kod rijetkih je umjetnika povezanost između djela i osobnosti toliko izražena kao kod ove dvojice. Za Picassa je slikanje seksualnost i očitovanje nesvjesnog. Nasuprot tome za Kleea je umjetnost most između ovostranog i onostranog, traganje za „prauzrokom“ i uprizorenje „Postanka“, put ka transcendenciji (premda on također ističe nesvjesne aspekte svojega stvaranja). „Stil“ je, smatra Klee, odnos čovjeka prema ovostranom i onostranom. Paraleliziranje umjetnosti i stvaranja je dakako jedna od općenito najstarijih estetskih pravila a osobito je kod mnogih umjetnika moderne bila ponovno u modi – što se povremeno pokazalo i kao dobro za promicanje prodaje.

Weltijevoj dijagnozi ne želim ništa novo dodavati (iako ja navodnu ranu traumu kod Kleea ne prepoznajem), više bih želio pojasniti kako su Kleeov umjetnički razvoj i njegova najznačajnija estetska pravila nedjeljivo povezana s razvojem njegove ličnosti. Sve estetske elemente svojega stvaralaštva (linije, tonalitet, boje, apstrakcija, kristalizacija, itd.) Klee je razradio krajnje disciplinirano, takoreći pod pritiskom strogog esteskog ideala sebstva (on govori o svom „demonu“), koji je njega – prema njegovim vlastitim riječima – povremeno odvodio na sam rub „depresije“ i zasićenosti životom. Tek za vrijeme putovanja po Tunisu 1914. godine, kada je imao 35 godina, Kleea je obuzeo osjećaj neobuzdane sreće zbog što je postao „slikar“. Postigao je ono čemu je godinama težio: povezao je boju i apstrakciju (primjerice na akvarelu „Kairouan“, 1914).

Weltijevoj dijagnozi ne želim ništa novo dodavati (iako ja navodnu ranu traumu kod Kleea ne prepoznajem), više bih želio pojasniti kako su Kleeov umjetnički razvoj i njegova najznačajnija estetska pravila nedjeljivo povezana s razvojem njegove ličnosti. Sve estetske elemente svojega stvaralaštva (linije, tonalitet, boje, apstrakcija, kristalizacija, itd.) Klee je razradio krajnje disciplinirano, takoreći pod pritiskom strogog esteskog ideala sebstva (on govori o svom „demonu“), koji je njega – prema njegovim vlastitim riječima – povremeno odvodio na sam rub „depresije“ i zasićenosti životom. Tek za vrijeme putovanja po Tunisu 1914. godine, kada je imao 35 godina, Kleea je obuzeo osjećaj neobuzdane sreće zbog što je postao „slikar“. Postigao je ono čemu je godinama težio: povezao je boju i apstrakciju (primjerice na akvarelu „Kairouan“, 1914).

„Dugo je Klee u sebi nosio smrt“

Postoje osnovani razlozi za prihvaćanje toga da je čak i Kleeova smrtna bolest bila „dio njegova bića“, da su kroz tu bolest dospijevali do izražaja „karakteristike njegove individualne psihe“, kao što je to u jednom komentaru formulirao i znameniti Kleeov istraživač Glaesemer[7] (1976), „karakteristike“ koje se nisu prvi put pojavile 1935. godine. Još je Haftmann govorio o „latentnom“ Kleeovom oboljenju koje se manifestiralo 1935. godine. „Dugo je Klee u sebi nosio smrt“ (1950).

Klee je sebe sve više i više vidio kao asketskog umjetnika kojemu je čovjek podređen. U svojim je dnevnicima Klee s pozornošću pratio taj odnos čovjeka i umjetnika, s distanciranom, gotovo prirodnoznanstvenom temeljitošću koja vodi – kao što primjećuje stručnjak za Kleea Geelhar[8] – do određene vrste samootuđenja. Klee je razvio predodžbu o umjetniku otuđenom od svijeta, koji je „oruđe neke daleke volje“, „nekih dalekih sfera“, nije više „vrsta“, nego je „neutralno biće“, i uz to primjećuje: „Moj je žar više od one mrtve vrste ili nerođene.“ Klee je bez sumnje bio uvjeren u to da je Bogu i Stvaranju bliži od ostalih smrtnika. Ako je Klee išta htio učiniti „očitim“, onda to nije bila sadašnjost, „mit modernog čovjeka“ (kao što tvrdi Giedion-Welcker), već „kozmos“.

Citiram Kleeovo samopredstavljanje vrlo iscrpno zato što bez toga centralna točka Kleeove biografije ne bi bila razumljiva: proces samonametnutog asketizma (iako je Klee znao cijeniti dobro jelo i dobro vino a vrlo je rado i kuhao), averzija prema putenosti i emocionalnosti u korist okretanju ka „onostranom“, koji su na koncu odveli do toga da Klee samoga sebe više nije razumijevao organski nego anorganski, kao „kristal“. Ta se transformacija nagovijestila još prije: 1905. godine Klee bilježi: „Kada bih trebao naslikati svoj istinski autoportret, tada biste vidjeli jednu neobičnu ljusku. A unutra, moralo bi to svakome biti jasno, sjedio bih ja kao jezgra nekog oraha. To bi se djelo moglo zvati „Alegorija otvrdnuća“. Metafore tijela (poput: „Ide mi na jetra“) važni su dostupi za razumijevanje i samorazumijevanje čovjeka. Kod Kleea se ta metaforika treba razumijeti kao rastuće „otvrdnjivanje“, kao transformacija njegove samopercepcije u anorgansko, kristalno, kao „stvaranje oklopa“.

Kristal je, očito, bio s početka prošloga stoljeća uobičajen umjetnički simbol (prije svega se njime služio ekspresionizam). U utjecajnom tekstu Wilhelma Worringera „Apstrakcija i empatija“ (1908), u kojem se apstrakciji i empatiji posvećuje kao dijametralno suprotstavljenim principima stila, kristal postaje estetski oblik izražavanja apstrakcije. Istodobno je apstrakcija za Worringera neka vrsta magijske čarobne riječi protivu ljudske ovisnosti o vanjskome svijetu, izbavljenje iz „ovisnosti o životu“ (Worringer). Apstrakcija je „apsolutni oblik“ i kao takav predstavlja „apsolut“.

Prevela s njemačkog

Angéla Pataki

Članak Manfreda Clemenza „Ich, Kristall” izvorno je objavljen u Neue Züricher Zeitung, 10. ožujka 2012. Clemenz je profesor sociologije i socijalne psihologije, povjesničar umjetnosti. Trenutačno vodi istraživanja u područjima psihoanalitičke interpretacije umjetnosti i umjetničkoj kreativnosti, te istražuje biografije Pabla Picassa i Paula Kleea.

Članak u hrvatskom prijevodu objavljen je nedavno u književnom listu ZiN Daily a možete ga pročitati u cjelosti na ovom linku:

Manfred-Clemenz-Ja-kristal

Prijateljstvo Paula Kleea i Franza Marca

Paul Klee Foto: gemrnaexpressionism.com

Članak Manfreda Clemenza „Metaphysik der Avantgarde” izvorno je objavljen u Neue Züricher Zeitung, 10. kolovoza 2014. Clemenz je profesor sociologije i socijalne psihologije, povjesničar umjetnosti. Trenutačno vodi istraživanja u područjima psihoanalitičke interpretacije umjetnosti i umjetničkoj kreativnosti, te istražuje biografije Pabla Picassa i Paula Kleea.

„Metafizika avangarde“ je tekst u kojem Clemenz analizira umjetničko stvaralaštvo Paula Kleea i Franza Marca u svjetlu njihovog prijateljstva i zajedničkih naklonosti. Klee i Marc upoznali su se 1912. godine u krugu Plavog jahača, i premda umjetnički nisu bili na jednak način razvijeni, među njima se rodilo prijateljstvo koje je našlo podršku u spiritulanoj orijentaciji dvojice umjetnika. Koliko su oni bili iskreni u tom odnosu, jesu li se uistinu razumijeli ili su možda pretumačili stavove onog drugog u vlastitom smislu, kao što smatra njemački povjesničar umjetnosti Otto Karl Werckmeister? Clemenz smatra kako „pogled na Kleea i Marca pojašnjava ujedno i teorijske stavove avangarde na početku 20. stoljeća“, kroz njihove stavove i umjetnički rad zrcale se tendencije tipične za to vrijeme: pored libertersko-anarhističkih ideja bila su vrlo raširena i iracionalna, ezoterno-teozofska shvaćanja koja su imala vjerojatno veliki utjecaj i na Kandinskog i Mondriana.

Franz Marc. Foto: franzmarc.com

Marcova okultistička mašta i Kleeov individualsitčki kult genija, te pokušaj predstavljanja samoga sebe bližim Bogu od ostalih smrtnika, danas se doimaju više kao „kaotične recepcije prirodnih znanosti“, a metafizičke interpretacije dvojice umjetnika očituju se i kada je rat u pitanju. Clemenz vrlo zanimljivo piše o tome kako su Marc i Klee doživljavali rat i nemile ratne okolnosti, a kroz njihovo prijateljstvo otkriva predstave tipične za estetsku avangardu na početku 20. stoljeća.

Ulomak:

Rat i umjetnost kao Putevi spasenja

Na primjeru Marca i Kleea možemo vidjeti kako važni predstavnici umjetničke avangarde nisu bili kadri, barem ne u vremenu do 1918. godine, jasno vidjeti svoja mjesta u društvu kada su njihove vlastite umjetničke egzistencije u pitanju. Umjesto prosvijetljenosti u kantovskom smislu nastupila je magla difuzne metafizike – rat i umjetnost kao Putevi spasenja – koja će prikriti postojeće klasne strukture i imperijalnu ulogu Njemačkog Rajha. Marcova i Kleeova ezoterijska filozofija između 1912. i 1916. godine može biti promatrana i kao bijeg od političke realnosti, od tog “otrovnog, idiotskog ozračja Godine gospodnje 1914.” (Golo Mann) – a psihoanalitički kao obrambeni mehanizam od rascjepa i potiskivanja. Društveni interesi za dominacijom materijalnog u Europi pojavljuju se isprva kao interesi za jednom duhovnom hegemonijom. Klee i Marc stvorili su umjetnička djela trajne vrijednosti, duhovno su, međutim, ostali uslijed svega toga zatočeni u buržoaskoj ideologiji s početka 20. stoljeća.

 Cijeli članak možete pročitati na ovom linku: http://www.zarez.hr/clanci/metafizika-avangarde

Manfred Clemenz METAFIZIKA AVANGARDE

Paul Klee, Der Teufel Jongliert, 1930

Franz Marc, The Fox, 1913

U jednom od posljednjih tiskanih izdanja dvotjednika "Zarez", u veljači 2016, objavljen je i jedan moj prijevod s njemačkog jezika. Tekst Manfreda Clemenza "Metafizika avangarde" govori o prijateljstvu između dva poznata umjetnika, njemačkog slikara Franza Marca i njemačko-švicarskog slikara i grafičara Paula Kleea, o njihovim stavovima prema umjetnosti, stvaranju i ratu koji je u to vrijeme davao pozadinu njihovim životima.

Tekst "Metafizika avangarde" možete pročitati u cijelosti na web stranici dvotjednika "Zarez", na ovom linku: Metafizika avangarde,  a za čitanje će vas, nadam se, zainteresirati uvodni dio članka: "Gledajući unatrag estetska avangarda na početku 20. stoljeća često je uljepšano tumačena. Jedan konkretniji pogled pak pokazuje koliko su u avangardi bile raširene iracionalne, rasističke i protuženske tendencije."

O autoru.

Dr. Manfred Clemenz rođen je 1938. u Stuttgartu, profesor je sociologije i socijalne psihologije, povjesničar umjetnosti, sociolog umjetnosti. Među njegova područja istraživanja ubrajaju se istraživanja biografija, psihoanalitička istraživanja, sociologija umjetnosti, estetska teorija, analiza medija i estetika medija. 

Trenutačno vodi istraživanja u područjima psihoanalitičke interpretacije umjetnosti i umjetničkoj kreativnosti, te istražuje biografije Pabla Picassa i Paula Kleea u suradnji s Museo Picasso iz Barcelone i Paul Klee Zentruma iz Berna. 

Odgovorni je urednik Interdisciplinarnog godišnjaka za psihoanalizu i estetiku IMAGO. Honorarni suradnik Neue Zürcher Zeitung od 2007. godine.