Tibor Weiner Sennyey SEZONA KIŠA

Mađarski pjesnik Tibor Weiner Sennyey i ove godine je bio gost na Šumskim pjesnicima u Istri, u Butorima blizu Grožnjana. Dok sam živjela u Istri, znala sam i sama otići na Šumske pjesnike.

Pjesma Sezona kiša je jedna od mojih omiljenih pjesama od Tibora, a objavljena je u književnom listu Zin Daily 2017. godine, nakon jednog od Tiborovih boravaka u svratištu "Zvona i nari".

Tibor Weiner Sennyey OCEAN TIŠINE

László Moholy-Nagy, Konstruktion IV, 1923

sutra se ne može u more ulazit

ni plivat ni plovit ni ribu lovit

ne smije se na vrijeme smo stigli

dakle na otok jer sutra se ne

može ni u more uć ni za-

ronit među koraljne grebenove

ni morska trava skupljat ni zrna

bisera jer sutra je dan mora

a ti vodu ni dodirnut ne smiješ

južno more sutra nećeš iskusit

jer po ovdašnjim žiteljima čak

i vječitom talasanju ogromne snage

oceanu treba poklonit tišinu

Lembongan, 18. listopada 2013.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Mađarski pjesnik Tibor Weiner Sennyey i ove godine je gost na Šumskim pjesnicima u Istri, u Butorima blizu Grožnjana. Iako ove godine nisam stigla ništa novo prevesti od Tibora, za ovu priliku danas pročitajte pjesmu „ocean tišine“, koju sam pripremila za prošli put. Pjesma je objavljena prošloga ljeta, zajedno s još dvije koje nose naslove „Noćas sam vina pio“ i „sezona kiše“, u književnom listu Zin Daily, kojeg uređuju i objavljuju moji dragi prijatelji Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen iz ližnjanskog svratišta "Zvona i nari". Na ovom linku možete pročitati dakle sve tri pjesme, ali i neke druge Tiborove radove:

zvonainari.hr/Tibor-Weiner-Sennyey

Lijepo se provedite i ove godine, Šumski pjesnici!

Manfred Clemenz JA, KRISTAL

Paul Klee, Die Zwitscher Maschine, 1922

Ulomak

Nisu samo Picassa, nego i Kleea u ovim novinama barem jednom već tendenciozno dijagnosticirali kao šizofrenika (Picassa 1932. godine Carl Gustav Jung, a Kleea 1940. godine Jakob Welti). Ta je dijagnoza možda glupa, ali dvojica velikih meštra moderne – uz mnoge druge – ipak imaju nešto zajedničko: kod rijetkih je umjetnika povezanost između djela i osobnosti toliko izražena kao kod ove dvojice. Za Picassa je slikanje seksualnost i očitovanje nesvjesnog. Nasuprot tome za Kleea je umjetnost most između ovostranog i onostranog, traganje za „prauzrokom“ i uprizorenje „Postanka“, put ka transcendenciji (premda on također ističe nesvjesne aspekte svojega stvaranja). „Stil“ je, smatra Klee, odnos čovjeka prema ovostranom i onostranom. Paraleliziranje umjetnosti i stvaranja je dakako jedna od općenito najstarijih estetskih pravila a osobito je kod mnogih umjetnika moderne bila ponovno u modi – što se povremeno pokazalo i kao dobro za promicanje prodaje.

Weltijevoj dijagnozi ne želim ništa novo dodavati (iako ja navodnu ranu traumu kod Kleea ne prepoznajem), više bih želio pojasniti kako su Kleeov umjetnički razvoj i njegova najznačajnija estetska pravila nedjeljivo povezana s razvojem njegove ličnosti. Sve estetske elemente svojega stvaralaštva (linije, tonalitet, boje, apstrakcija, kristalizacija, itd.) Klee je razradio krajnje disciplinirano, takoreći pod pritiskom strogog esteskog ideala sebstva (on govori o svom „demonu“), koji je njega – prema njegovim vlastitim riječima – povremeno odvodio na sam rub „depresije“ i zasićenosti životom. Tek za vrijeme putovanja po Tunisu 1914. godine, kada je imao 35 godina, Kleea je obuzeo osjećaj neobuzdane sreće zbog što je postao „slikar“. Postigao je ono čemu je godinama težio: povezao je boju i apstrakciju (primjerice na akvarelu „Kairouan“, 1914).

Weltijevoj dijagnozi ne želim ništa novo dodavati (iako ja navodnu ranu traumu kod Kleea ne prepoznajem), više bih želio pojasniti kako su Kleeov umjetnički razvoj i njegova najznačajnija estetska pravila nedjeljivo povezana s razvojem njegove ličnosti. Sve estetske elemente svojega stvaralaštva (linije, tonalitet, boje, apstrakcija, kristalizacija, itd.) Klee je razradio krajnje disciplinirano, takoreći pod pritiskom strogog esteskog ideala sebstva (on govori o svom „demonu“), koji je njega – prema njegovim vlastitim riječima – povremeno odvodio na sam rub „depresije“ i zasićenosti životom. Tek za vrijeme putovanja po Tunisu 1914. godine, kada je imao 35 godina, Kleea je obuzeo osjećaj neobuzdane sreće zbog što je postao „slikar“. Postigao je ono čemu je godinama težio: povezao je boju i apstrakciju (primjerice na akvarelu „Kairouan“, 1914).

„Dugo je Klee u sebi nosio smrt“

Postoje osnovani razlozi za prihvaćanje toga da je čak i Kleeova smrtna bolest bila „dio njegova bića“, da su kroz tu bolest dospijevali do izražaja „karakteristike njegove individualne psihe“, kao što je to u jednom komentaru formulirao i znameniti Kleeov istraživač Glaesemer[7] (1976), „karakteristike“ koje se nisu prvi put pojavile 1935. godine. Još je Haftmann govorio o „latentnom“ Kleeovom oboljenju koje se manifestiralo 1935. godine. „Dugo je Klee u sebi nosio smrt“ (1950).

Klee je sebe sve više i više vidio kao asketskog umjetnika kojemu je čovjek podređen. U svojim je dnevnicima Klee s pozornošću pratio taj odnos čovjeka i umjetnika, s distanciranom, gotovo prirodnoznanstvenom temeljitošću koja vodi – kao što primjećuje stručnjak za Kleea Geelhar[8] – do određene vrste samootuđenja. Klee je razvio predodžbu o umjetniku otuđenom od svijeta, koji je „oruđe neke daleke volje“, „nekih dalekih sfera“, nije više „vrsta“, nego je „neutralno biće“, i uz to primjećuje: „Moj je žar više od one mrtve vrste ili nerođene.“ Klee je bez sumnje bio uvjeren u to da je Bogu i Stvaranju bliži od ostalih smrtnika. Ako je Klee išta htio učiniti „očitim“, onda to nije bila sadašnjost, „mit modernog čovjeka“ (kao što tvrdi Giedion-Welcker), već „kozmos“.

Citiram Kleeovo samopredstavljanje vrlo iscrpno zato što bez toga centralna točka Kleeove biografije ne bi bila razumljiva: proces samonametnutog asketizma (iako je Klee znao cijeniti dobro jelo i dobro vino a vrlo je rado i kuhao), averzija prema putenosti i emocionalnosti u korist okretanju ka „onostranom“, koji su na koncu odveli do toga da Klee samoga sebe više nije razumijevao organski nego anorganski, kao „kristal“. Ta se transformacija nagovijestila još prije: 1905. godine Klee bilježi: „Kada bih trebao naslikati svoj istinski autoportret, tada biste vidjeli jednu neobičnu ljusku. A unutra, moralo bi to svakome biti jasno, sjedio bih ja kao jezgra nekog oraha. To bi se djelo moglo zvati „Alegorija otvrdnuća“. Metafore tijela (poput: „Ide mi na jetra“) važni su dostupi za razumijevanje i samorazumijevanje čovjeka. Kod Kleea se ta metaforika treba razumijeti kao rastuće „otvrdnjivanje“, kao transformacija njegove samopercepcije u anorgansko, kristalno, kao „stvaranje oklopa“.

Kristal je, očito, bio s početka prošloga stoljeća uobičajen umjetnički simbol (prije svega se njime služio ekspresionizam). U utjecajnom tekstu Wilhelma Worringera „Apstrakcija i empatija“ (1908), u kojem se apstrakciji i empatiji posvećuje kao dijametralno suprotstavljenim principima stila, kristal postaje estetski oblik izražavanja apstrakcije. Istodobno je apstrakcija za Worringera neka vrsta magijske čarobne riječi protivu ljudske ovisnosti o vanjskome svijetu, izbavljenje iz „ovisnosti o životu“ (Worringer). Apstrakcija je „apsolutni oblik“ i kao takav predstavlja „apsolut“.

Prevela s njemačkog

Angéla Pataki

Članak Manfreda Clemenza „Ich, Kristall” izvorno je objavljen u Neue Züricher Zeitung, 10. ožujka 2012. Clemenz je profesor sociologije i socijalne psihologije, povjesničar umjetnosti. Trenutačno vodi istraživanja u područjima psihoanalitičke interpretacije umjetnosti i umjetničkoj kreativnosti, te istražuje biografije Pabla Picassa i Paula Kleea.

Članak u hrvatskom prijevodu objavljen je nedavno u književnom listu ZiN Daily a možete ga pročitati u cjelosti na ovom linku:

Manfred-Clemenz-Ja-kristal

Roland Orcsik OTOK VJEŠTICA

Paul Klee: Zweifelnder Angel, 1940

Pjesma "Otok vještica" objavljena prije nekoliko dana u istarskom časopisu ZiN Daily. Urednici časopisa su Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, životni i književni partneri, te njihov sin Ljubomir Grgorinić Rađen. Skladna obitelj pokrenula je prije pet godina Knjižnicu i književno svratište "Zvona i nari" u Ližnjanu, u Istri, a do sada su ugostili više od 110 pisaca, pjesnika, prevoditelja, urednika, nakladnika i knjižničara. Jedan od tih gostiju bio je i mađarski književnik Roland Orcsik, koji je ove godine po drugi put bio gost u istarskom književnom svratištu. 

Na ovom linku možete pročitati pjesmu, te mnogo toga drugog o Svratištu: https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/10/18/Otok-vje%C5%A1tica-Roland-Orcsik

Otok vještica
(Boszorkánysziget)

  

„My skin sits on me like the shirt of Nessus.”

(Derek Jarman: Blue)

Uz srušeno, veliko deblo naslonio sam bicikl. Dezső je potrčao naprijed, nestao u orgiji obalnih mirisa. Po pucketanju granja znao sam kamo je odlutao. Polako sam ga slijedio, više puta prilazio vodi, spustio se pred tekućim svetištem na koljena. Iz vode izronila je riba, nisam bio siguran je li to deverika ili karaš – sada je još nejasnije – , bućnula je i uto nestade spokoj površine vode glatke poput zrcala. Odvukao sam se nazad do staze, počeo dozivati psa, nigdje, pribojavao sam se pronašao je neko udubljenje, tamo se sklonio, ne pada mu na pamet vratiti se, drevni je zakon pobjedio. Nisam se predavao, dozivao sam ga iznova i iznova. Uto se plave točkice,

plave iskrice pojavile preda mnom. Pomislih titra mi pred očima, protrljao sam ih. Pojave su izrastale u plave mrlje, postajale sve brojnije. Na kraju je plavo s neba curilo, iz zemlje, premazalo područje, dođi,

kalež sam tvoj,

napuni me,

ne laj!

Kao da sam oslijepio, samo što sam umjesto ničega vidio plave preljeve, plava debla,

plava dijagram stabla rastegnuta kao paukova mreža, pljuvao plave objektne nastavke, skuplja se

skuplja skuplja maternica

u uvali nezinoj metak hrđav!

Ptice su plavo kriještale, plavo cvrkutale, plavo vrištale, plavi je krater

mozak tvoj!

Iz dubina su do obale dogmizale ribe,

plavo su zijale, plavi je iscjedak iz njih curio. Mržnja sa tobom,

pogladi je! I disao sam plav i vlažan. A zrak je sve teži, olovniji

crkni crkni crkni crkni

ima li ga ili nema svakako

grudaj se! Plavo je i mene nagrizlo, nasitno upecalo u mrežu, oplelo. Voljeti hoćeš me, voljeti

hoću te, voljeti tvoj bič,

u zdjeli kamenoj srce moje srce tvoje kaša od srca proročanstvo je tiski kentaur: napola čovjek,

napola plavi reptil postadoh,

sada sam ja gospodar u crijevima,

šuti, ljubim te,

šuti.

Na tijelu se koža moja počela zatezati, počelo me plavo daviti, dahtao sam, htio se probiti, htio se iscijediti

iz trupla

utkao ubrzigao ujetkao

sebe, sjeme, sebe.

Tada me netko, ili ja, ugrizao za ruku. Plava porezotina na tankom sloju. Plavi nagon u mesu.

Šiknuo sam.

Jedino krv. Jedino krv nije plava. Nego topla.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki