Ferenc Barnás DEVETI

Roman "Deveti" na mađarskom jeziku, u
nakladi budimpeštanskog Kalligrama
Foto: Angéla P.

Ulomak iz romana:

Danas sam u snu bio hrabar: stajao sam na nekoj čistini dok su mi trojica dječaka prilazila. Najprije ih nisam prepoznao, ali vidio sam poslije da su to Perec i njegovi. Najniži je dječak držao u ruci sjekiru; imao sam dojam kako opet namjeravaju raditi ono. Ne znam kako sam mu uzeo sjekiru, ali uzeo sam je, te počeo raditi to što sam radio i u onom drugom snu. Sve se odvilo brzo. Tako brzo da krv sada nisam ni vidio, iako je iz njih iscurilo mnogo krvi. Potom sam sačekao policajce. Stigla su dva automobila, sirena nije bila uključena ni na jednom ni na drugom. Kada su policajci izišli iz auta, okrenuo sam se bočno: na tri-četiri metara od mene plivala su na vodi dva tijela, okrenuta trbuhom prema dolje; trećega dječaka upravo su vadili iz vode. Mislio sam da smo pored neke rijeke. Ali shvatio sam poslije kako stojim pored jezera. Nisam se bojao. Bio sam miran. Bio sam sretan zbog onoga što sam uradio. Zanimljivo je bilo to što je Perecovo lice izgledalo normalno; kao da se jednostavno samo utopio. Lica druge dvojice dječaka nisam vidio, ali sam ipak iz nekog razloga mislio da su i njihova lica točno onakva kakva su bila i onda kada su mene uhvatili. Siguran sam da sam radio isto ono što sam radio i u drugom snu, posve sam siguran. Kada me je jedan od policajaca primio za rame, u ruci sam još držao sjekiru. Bio je dobar osjećaj držati je.

Budim se oko četiri i pol, kada Otac kreće na posao. Otac još uvijek radi u MÁV-u, ali sada u Upravi kolodvora u Rákoskeresztúru, gdje je od nedavno prihvatio dodatni posao kontrolora. Prisiljen je učiti nove zanate na brzinu, jer dok gradimo Veliku kuću ne možemo izrađivati vjerske predmete. Majka ustaje oko pet. To znam zato što ona odmah nakon toga izlazi na ulicu upitati nekoga za točno vrijeme. Kada je u prijepodnevnoj smjeni, uvijek to radi. Na prvom prikupljanju nismo dobili budilicu, a ona ne smije zakasniti u senandrijsku Tvronicu pera. Nedavno su je tamo primili, na rad u dvije smjene. Majka zbog rađanja nije stekla kvalifikacije, zato mora sklapati kemijske olovke. Dok se ona sprema, pretvaram se kako spavam, kao i svi ostali. Glava mi je ispod pokrivača, noga Drijemalice blizu mojega lica; odgurnem ga od sebe, kao što inače činim. Zatim pokušavam iznova zaspati, ali mi ne uspijeva.

Sada živimo u Maloj kući u Pomázu. Sazidali su je Otac i trojica Momaka, pod upravom stričeka Miske, dok smo mi Mlađi bili u vili Bombás; skupa s curama i s Majkom. Vila Bombás je u Debrecinu. Izgorjela je u Drugom ratu, ali je Otac četrdeset i pete u ime neplaćene stanarine dao da se popravi, jer tada je još imao novaca iz vojske. Iz narodne armije ritnuli su ga tek kasnije. Mi smo se svi rodili ovdje, mislim: u bolnici. Majka je u rodilište u Nagyerdőu uvijek nosila sa sobom drveni križ, unatoč tome što joj je striček doktor Szilágyi lijepo rekao: „Draga majčice, neće ovo izaći na dobro, prošloga puta zamalo sam pao u neprilike.” Majka je na to samo širila ruke i tada bi proradio njezin unutarnji plač, kojeg su možda i ostali vidjeli, a striček doktor Szilágyi zasigurno, zatim bi legla gore na stol za rađanje, stisnula čvrsto u rukama drveni križ, a mi smo izlazili. Ja sam bio deveti.

U Maloj kući imamo jednu sobu i jednu kuhinju. Otac spava u kuhinji a mi u sobi. Otac u kutu pored štednjaka ima svoj vlastiti krevet, na kojem leži sam. U kuhinji imamo još jedan stol i jedan stolac. Naša soba je tolika da u njoj mogu stati tri velika drvena kreveta, peć od željeza i velika škrinja. U njoj držimo odjeću. Krevete smo gurnuli jedne pored drugih, zato što drugačije ne bismo mogli svi legnuti na njih. Tako i tako svi moramo ležati jedni preko drugih; srećom mi Mlađi, izuzev mene, nemamo tako velika tijela. U vili Bombás imali smo čak dvije sobe, zato smo tamo lakše riješavali pitanje spavanja. Otac je od debrecinske Uprave kolodvora nabavio krevete od željeza po povoljnoj cijeni, koje smo tijekom dana mogli sklopiti. Uvečer bismo ih rasklopili. Tada bi obadvije sobe bile pune kreveta, ako ne računamo pisaći stol, stroj za modeliranje, harmonij, odnosno ormar s knjigama i smeđi ormar, u koji bismo se mi, Mlađi, uvlačili najčešće onda kada bi netko od Starijih dobivao ozbiljnije batine. Krevete od željeza ipak nismo donijeli u Pomáz. Tome sam se najviše veselio ja. Bit će bolje ako sada odmah ispričam zašto.

Mogao sam imati četiri godine. Jednoga poslijepodneva, kada iz nekog razloga nisam bio raspoložen igrati se žabe, ušao sam u unutrašnju sobu i počeo se igrati s jednim od željeznih kreveta, zato što smo jedan krevet za svaki slučaj ostavljali uobičajeno kod stroja za modeliranje. Gurkao sam krevet tamo-amo, već koliko mi je snaga to dopuštala, a onda sam gurnuo prste između remenova, svaki prst jedan za drugim, kako bi ih zaključao lokotom. Upravo sam držao svoj lijevi palac u rupi, kada se Čarapa iznenada stvorio tamo i skočio na krevet. Ništa nisam osjetio, samo sam zajaukao. Utom je u sobu dojurila Majka i oslobodila mi prst. Kod liječnika me ipak nije ona vodila. Prvo su mi prst umotali u krpu, zatim u novinski papir, pojma nemam zašto baš u to, te smo onda s Drugom mamom otišli na Upravu kolodvora, a otuda s Ocem na Kliniku. Striček doktor pohvalio je Drugu mamu: „Snalažljiva si, kćerčice moja, nisi izgubila prstić tvojega brata.” To je bilo prvi put kako sam duže vrijeme boravio u bolnici.

Nakon Majke prve ustaju Druga mama i Tera. Spreme se gotovo odmah, zato što zimi ne skidaju dnevnu odjeću, baš kao ni mi; uzaludno grijemo jedni druge ispod pokrivača, to nije dovoljno. Otkada su ih vratili kući od senandrijskih Franjevaca, odlaze raditi u budimsku Tkaonicu lana. Otac se brzo dogovorio za protekciju s gospodinom ravnateljem: „Razumite, oče Lóránt, naša zarada, odnosno tih devetsto forinti koje dobivamo od prljavih komunista, ne pokrivaju naše izdatke. A kuća nam je još u izgradnji, molit ću lijepo.” Druga mama i Tera kreću nedugo nakon što ode Majka.

Sada nas je na krevetu samo sedmero. Najviše mjesta zauzima Svećenik, koji se ponaša kao da spava u vlastitom krevetu. Njega ne vrijedi izudarati nogom, on se ionako neće pomjeriti. On je čak i u svojim snovima privilegiran, da ne govorimo o tome kako još i neprestano spava u blizini Majke. Ali ujutru ga svi slušamo. Pokazuje nam kako napraviti obojke u cipelama, jer u suprotnom bismo se još više smočili u snijegu i bljuzgavici: pokazuje nam, ako treba, kako ugurati košulju u jednodijelnu pidžamu, ili ako je netko od nas Mlađih kojim slučajem prehlađen, zapovijedit će Čarapi i ostalima neka nam daju, za taj dan, njihove pulovere. Svećenik jako voli govoriti u korist drugih, premda njegovu odjeću nitko ne smije dirati. Pored velike škrinje stoji njegova mala kutija koju može i ključem zaključati. U cijeloj obitelji on je jedini koji ima traperice, nabavio ih je još u Debrecinu, nitko međutim ne zna kako. Majka je isprva željela ustvari biti pijanistica, zatim opatica, ali onda je došao Drugi rat, te su Djed i Baka Székely brzo odlučili da je bolje ako se ona uda za nekog časnika, jer tako će barem pobjeći iz Erdélya. „Gospodine poručniče, tamo gdje Babi bude živjela, tamo i glasovira mora biti“, rekla je Baka Székely prije vjenčanja Ocu, a on je obećao da će kupiti glasovir s pancir sistemom.

Svećenik ima sedamnaest godina, njemu su i dalje omogućeni odlasci kod senandrijskih Franjevaca. Majka se potajno nada da će on jednoga dana postati župnik. Zaključno s Terom, koja je najmlađa od Starijih cura, Majka je bila uistinu potištena što joj nije pošlo za rukom roditi sina, jer ona je po svaku cijenu željela svećenika. Uzaludno je nosila raspeće na Kliniku, samo su cure dolazile. Prva je bila Kláró, zatim Druga mama i na kraju Tera. A onda se ipak rodio Svećenik. Tada je striček doktor Szilágyi pomislio kako Majku više neće susretati. Ali nije se tako dogodilo.

U Maloj kući u zadnje vrijeme nemamo običaj doručkovati. Šporet, na kojem kuhamo čaj i pržimo kruh, naložimo tek uvečer; moramo biti štedljivi s ugljenom, posebice sada kada su nam ostale samo četiri vreće. Imali smo sreće što je u zadnjih nekoliko tjedana vrijeme bilo blago. Otac tvrdi kako su u Karpatima, tamo gdje su ih Rusi tako dobro izmuštrali, dugo vremena spavali na minusu, a ponekad nisu ništa ni jeli. „Zato ni vi ne budite pekmezi!”, govori nam često. Otac smatra da je biti pekmez najsramotnija stvar. Stoga ako nam je ostalo čaja od prethodne večeri, prvo to popijemo. Ponekad sa šećerom, ponekad bez, ovisno od toga jesmo li ga mogli kupiti. Užinu ćemo ionako dobiti u školi. Sve su nas uplatili za dnevni boravak, što iznosi mjesečno dvadeset i četiri forinti po glavi. Za taj novac imamo ručak i užinu. Jedino Svećenik i Čarapa nemaju, oni u srednjoj školi mogu samo ručati.

Oko sedam i petnaest krećemo u školu.

Prevela s mađarskog

Angéla Pataki

Ulomak je objavljen u pulskom časopisu NOVA ISTRA, Pula, jesen 2017, godiše XXII, sv. 57.

Link za Online izdanje Nova istra