 |
| Marilyn Simandle. Dubrovnik |
SMRT U DUBROVNIKU
Nova Istra, Pula
Br. 1-2, proljeće-ljeto 2012.
Ulomak:
Milan je sve upornije zahtijevao zemljopisnu
kartu, bio je uvjeren kako njegovi posjetitelji nešto skrivaju od njega. S
antipatijom je promatrao mirisne, našminkane žene koje su skakutale oko njega,
njihove grudi koje su se poželjno ocrtavale pod bluzama, žene koje su ga
obasipavale poklonima i željele sve znati bolje od njega. Gurkaju ga gore-dolje
duž šetališta bolničkog parka, brbljaju koješta i neprestano govore o umjetnim
nogama s radosnim ushićenjem, prebrojavaju koliko su novaca sakupile, da bi na kraju
i zavrištale od sreće u trenutku kada je jedna od njih rekla kako je njezin
ljubavnik spreman otputovati u Pariz o vlastitom trošku, samo da bi što prije
donio umjetne noge. Jedna riđokosa je izlanula, a što će biti ako to ne
pomogne, te ih i glavni liječnik morao opomenuti. Ostali su ga prekinuli i
počeli brzo govoriti o nečem drugom. Moljakale su Milana da im priča o svome
životu, o ratu.
To ne zaslužujete, pomisli u sebi, dok je
neprekidno mislio na Dubrovnik. U njegovim maštanjima nije bio rat najvažniji,
naime on je možebitno imao samo toliku važnost da ga je na nekoliko sati učinio
sretnim, što ga je pritjerao podno gradskih zidina, gdje su prvi i poslednji
put ovladali njime čudesni osjećaji.
Bili su se utaborili podno dubrovačkih zidina,
točno vrijeme očitavali su sa crkvenih satova. Čekali su samo zapovijed za
napad. Da je u toj nevažnoj plutajućoj noći mogao ispred vodoskoka uzeti barem
na jedan sat nebo na nišan strojnice, ne bi sada žalio svoje noge. Ali nije se
tako dogodilo. Predvečer su zauzeli jednu vilu, pripremali se za poslednji
napad, ali je kapetan zaurlao da niti jedan korak ne poduzimaju više, uputivši
im prijetnju kako će svakoga tko bude prekršio zapovijed ubiti kao psa.
Prespavat će u ovoj vili. Mnogi su se uskomešali kako nemaju vremena čekati,
Dubrovnik je tu nadohvat ruke, zašto su toliki od njih pali, ako već tjednima
tapkaju na jednom mjestu. Neki su spominjali veleizdaju, ali je kapetan ostao
nepopustljiv, držeći svoju ruku na revolveru. Odmorite se, dajem vam časnu
riječ kako ćemo sutra navečer ući u Dubrovnik, rekao je. To nekako umiri
vojnike, samo je nekolicina njih mrmljala, govoreći kako časnici uvijek lažu.
Prema tome sutra, pomislio je Milan i srce mu poče glasno tući. Osjetio je kako
je poslije smrti njegovih roditelja sada postao pravi muškarac, nikada mu se
više nitko neće smijati u lice, danas-sutra zasnovat će porodicu i neće se morati stidjeti.
Život je proživio u Bremu, mjestu udaljenom svega
trideset kilometara od Dubrovnika, ali njemu se uvijek činilo kako ta dva
mjesta dijeli nepremostiva udaljenost. Išao je tamo samo kada je morao, vraćao
se međutim obuzet sramom. Ljudi sjede na terasama, piju kavu, dokoličare, a on
od jutra do mraka dubi zemlju. A gledaju ga kao bogalja. Brđanin, čuo je kako
mu govore iza leđa sarkastično. To mu se mnogo puta dogodilo, a kod kuće je za
vrijeme brijanja pred zrcalom razmišljao u čemu se razlikuje od njih. Premda nije
pronašao nikakav rječit znak, ipak se pomirio s tim kako su u svemu različiti.
Oni su i njegovog oca ubili: jednostavno, načinom na koji su ga pogledali kada
su mu rekli kako neće otkupiti vinograd, i da je te čokote odavno trebalo
iskorijeniti. Zato je starom otkazalo srce, a nije ga prerana smrt supruge
odvela u grob, kao što su u selu običavali govoriti. Svatko je to znao, samo
što se u Bremu o tome nije priličilo govoriti. Zašto otvarati rane, mislili su
ljudi. Uvijek je to bilo tako, te će i nadalje tako biti. Od tada je nadaleko
zaobilazio Dubrovnik, samo bi u večernjim satima promatrao svjetlosne stupove u
daljini; još je na svome mjestu, mislio je u sebi i bio uvjeren kako će jednoga
dana potonuti. Nakon pokopa svoga oca bio je tamo samo jednom prigodom, a i
tada su ga vozila kola hitne pomoći. Zbog blagog srčanog udara proveo je dva
tjedna u bolnici, i pri otpuštanju mu je liječnik iscrpno objasnio kako njegovo
srce pati od naslijeđene organske bolesti i kako je važno hraniti se na
brižljiv način, kako treba izbjegavati nepotrebna uzbuđenja. Ovaj načina govora
ga je duboko uzrujao. Bio je siguran kako ga liječnik laže, kako toliko
objašnjava samo zato što želi zataškati pravi uzrok smrti njegova oca.
Izdržat ću još ovu noć, pomislio je u sebi i pomogao
desetaru razbiti vrata od hrastovine. Pretražili su svaki kutak, ali živu dušu
nisu našli. Sve je bilo točno na svome mjestu, kao da su stanovnici otišli
prije jednog minuta. Ovi što su obili podrumska vrata, vratili se s velikom
korpom punom vina. Drugi su mlatarali rukama držeći flaše s viskijem. Ovo su
lokali pederi, pomisli Milan, i zgrabi jednu bocu. Nije mu se dopalo piće,
premda je usprkos tome pio. Osjetio je kako mu tijelo trne. Boce su išle iz
ruke i ruku, vojnici su se natjecali tko može bolje podnijeti piće. Glasno su
podvikavali. Milan je s nekolicinom drugih izašao posrćući ispred kuće i vrebao
more: gradske zidine Dubrovnika izdizale su se u tami kao ogromna krila
šišmiša. Opijen i hipnotiziran, blenuo je u mutne obrise kao što je u djetinjstvu
gledao u stjenovitu golet brdskog vrha, tamo gdje ga otac nikada nije pustio,
zato što je mnogo dece nastradalo u pokušajima da se popnu na vrh. Sutra ću vam
vratiti milo za drago, uzdahnuo je zadovoljno. Vratio se posrćući u vilu gdje je nekolicina njih već ležala na
tepihu. Izderao se da se ne valjaju na tepihu kao svinje. Nasrnuo je na vrata
ormara i počeo izbacivati bijelu platnenu posteljinu. Noćas spavamo na
izglačanim plahtama, toliko smo barem zaslužili. Vojnici su se natjecali u
cimanju navlaka za jastuke i poplune, plahti. Neki su hihoćući se izvlačili iz
ormara košulje, povikujući: čipkane košulje, i navlačili ih na žutomrke
maskirne vojne jakne. Milan je uzviknuo pobjedonosno kada je naišao na više
kupova ženskog donjeg rublja. U ovome su tresle kukovima. Pogledajte ove
gaćice, ne mogu pokriti ni moj mali prst, u ovome su se kurvale. Od sutra ništa
više neće ostati od ovog. Navukao je jedne na glavu i mahnito trčkarao po sobi.
Ne mogu prekriti ni moj nos, vidite li, na ovo im je odlazio novac. U ovome su
se prevrtale s Nijemcima. Ostali su ga imitirali psujući i strastveno su pili.
Neki su poprskali svoja lica kolonjskom vodom, a jedan je čak i od toga popio
nekoliko gutljaja i svejednako inzistirao kako je točno takav kao onaj liker što
su ga u djetinjstvu pili. Omamljeni od pića, sa ženskim gaćicama nataknutim na
kape i čipkanim košuljama navučenim na vojničke jakne, padali su jedan po jedan
na tepih, glasno podvikivajući povlačili na sebe plahte i navlake za poplune i
sretno pozaspavali.
Ujutro su se probudili umorni, ali su se brzo
uredili, tješeći se kako su barem svečano obilježili veliki dan kada će
osvojiti Dubrovnik. Milan je također bolovao, boljela ga je glava. Prokleto
piće, pomislio je u sebi. Tješilo ga je samo to što će noćas glavu spustiti na
jastuk u Dubrovniku. Ne treba više strijepiti.
Bio je prisiljen priznati, ovako vezan za
invalidska kolica, kako ništa od toga nije uspjelo. Ove ženske ovdje također
nose nakinđureno donje rublje kao i one tamo.
Prevela s mađarskog
Angéla Pataki
Cijelu novelu možete pročitati na blogu riječkih "Pokojnika": http://pokojni.blogspot.com/2012/08/laszlo-vegel-smrt-u-dubrovniku.html
Nema komentara:
Objavi komentar