Roland Orcsik JELEN

Magnus von Plessen, Untitled, 2006
Izvor: pinterest

Na groblju u Alsóvárosu počiva

jedan moj drugar.

Posjetim ga

kadikad na Dan mrtvih.

Prvom je prilikom

groblje bilo pusto.

Samo su uljanice

na betonskim i mramornim

grobnicama isijavale svjetlost,

kao zvi-

jezde

po

mlječnom putu.

Supruga je upalila našu

jarkocrvenu uljanicu;

i kao da je živi kip,

plamen je pod blagim

naletima

vjetra

zaplesao.

Šutjeli smo,

drugarevo ime tada

još nije stajalo na grobnoj

ploči, samo očevo.

Vjetar je puhao

k nama neke

glasove, neko

vriš-

tanje,

ali poslije shvatih:

industrijsku bu-

ku iz obližnje

klaonice u tvornici

mesa.

Stisak ruke mog drugara bio je

snažan i tvrd.

Zatvorio se u sebe.

Kada je nestao,

tek nakon višestrukih poziva mi se

javio na telefon.

Glas mu je bio

kao i stisak ruke:

nestrugana daska.

Dospio je u bolnicu,

ali nisam to od njega čuo.

Što se to ovdje

zbiva, mrmljao je preda se,

kao da ne govori meni.

Poslije mjesec dana primio sam vijest,

iz trećeg puta mu je uspjelo:

vješanje kombinirano rezanjem vena.

Jedne sam

noći umorno

hodao kući Alsó-Nyomás ulicom.

Preko puta ulice

groblje puno drveća,

kod ulaza koji je ostao

otvoren, pojavi se mladi jelen.

Spuštene glave,

strugao je dražesnim

nogama po travi.

Rogove nije imao.

Srndać ili srna?

Spazi me, i

tijelo mu se napne kao struna.

Samo da se ne prestraši.

Nije se ni on micao,

odmjeravali smo se pod

svjetlom električnog stupa.

Samo par trenutaka i:

kao da je otkrio put

povratka, ušao kroz

grobljanske

kapije

u šumovit gaj mrtvih.

Prevela s mađarskoga

Angéla Pataki

Iz: POEZIJA Časopis pjesničke prakse; godina XV, br. 3-4, prosinac 2020., Zagreb