 |
| Melankolija otpora. Foto: Angéla |
MELANKOLIJA OTPORA
Šareni dućan, Koprivnica 2014.
Ulomak:
Laktom je poravnala zgužvanu plahtu na jednom mjestu pod leđima, nogom povukla natrag na sebe poplun što je skliznuo, zatim je, okrenuvši se prvo na desnu a poslije na lijevu stranu, pronašla mjesto najudobnije njezinu tijelu, lice pritisnula na toplinu svojih mekanih ruku i zaklopila oči. Imala je dobar san, stoga je već nakon nekoliko minuta zadrijemala, a noge koje bi joj se ponekad trznule, očne jabučice koje su sporo plutale ispod tankih očnih kapaka i sve pravilnije dizanje i spuštanje popluna točno su davali znak kako već nije svjesna što se oko nje zbiva, i kako je sve udaljenija od te vulgarne sile koja će sutra iznova postati živa, ali koja sada ubrzano nestaje i koja joj je u satima njezine budnosti neosporno sugerirala da je ona gazdarica među tim hladnim, sirotinjskim predmetima, i kako njihova sudbina ovisi o njoj. Iščezao je lavor i netaknuta čaša sa sodom bikarbonom, nestao je ormar, vješalica i prljavi ručnik bačen u kut, za nju više nije postojao ni pod, ni zid, ni strop, a više ni ona sama nije bila ništa drugo nego predmet među ostalima, jedna od milijardu stvari što bespomoćno spavaju, tijelo, koje se svake noći opet vraća do tih žalostivih vrata postojanja preko kojih može preći samo jednom, i tada neopozivo. Počešala se po vratu – ali za taj pokret nije više znala; lice joj se na trenutak izobličilo u grčevitu grimasu – ali to nikom ništa nije više govorilo; još je isprekidano uzdahnula, kao dijete koje se teško umirilo nakon plakanja – ali više ni to ništa nije izražavalo jer je bilo samo puko disanje koje traži svoju ravnotežu; mišići su joj se opuštali, brada – kao samrtniku – polako padala, i dok je načelnik po teškoj hladnoći stigao kući i bacio se odjeven na krevet pored dvojice dječaka, ona je stigla u gustu materiju jednoga sna... U zgusnutome mraku sobe, činilo se, ništa se ne miče: prljava voda za umivanje nije čak ni zadrhtala u emajliranom lavoru, na tri kuke željezne vješalice, kao teška svinjska rebra iznad mesarskoga pulta, mlitavo je visio pulover, ogrtač i debeli vatirani kaput, a težak svežanj ključeva ispod brave na vratima također se nije više njihao jer je, naposljetku, nestao efekt prijašnjeg zamaha gospođe Eszter. I kao da su, posve jednostavno, samo to čekali, kao da su, ustvari, ta potpuna nepomičnost i potpuni mir bili znak, u velikoj su se tišini (ili možda upravo iz nje) izmigoljila tri mlada štakora ispod kreveta gospođe Eszter. Prvi je oprezno šmugnuo van, onda nedugo za njim i druga dva, s majušnim podignutim glavama, hitri i spremni na skok, najednom bi se ukočili; zatim bi nečujno potrčali dalje, šuljali se ukrug po sobi, te pod pritiskom vlastitog zastrašujuće-drevnog nepovjerenja zaustavljali se prosto na svakome metru prostora, iznova kao skamenjeni. Kao odvažni obavještajci okupatorske vojske, kada još prije opsade procjenjuju neprijateljski teritorij da saznaju što se gdje nalazi i što je opasno a što neopasno, isto su tako i oni ispitivali podnožje zidova, kutove koji su se drobili, široke raspukline na podu koji je trunuo, naprosto su procjenjivali točne razmake između skrovišta ispod kreveta i vrata, stola i ormara, niskoga pomalo iskrivljenog stolca i prozorske daske – a onda su, ne dotaknuvši ništa, za tren oka potrčali natrag pod onaj krevet gurnut u kut i nestali jedan za drugim na ulazu svoga skloništa. Trebala je svega jedna minuta da bi se pokazalo kako se njihovo iznenadno hvatanje magle dogodilo zato što su, prije nego što se uopće desilo, bez greške već naslutili kako će se nešto dogoditi, i brzinom munje odlučili su se za nestanak zapravo zbog pukog, ali sigurnog, predosjećaja jednog za njih nepredvidivog događaja. Gospođa Eszter se pomaknula mnogo kasnije, nakon što su oni već odjurili natrag, i narušila dotada netaknutu tišinu, a tri štakora su se našla pritajena u savršenoj zaštiti vani, u dnu stražnjega zida kuće, kada je ona, kao netko tko izranja na nekoliko minuta iz dubine mora spavanja u sloj sna u koji pomalo prodire neposredna blizina budnosti, jednim burnim pokretom odgurnula poplun sa sebe, i kao netko tko pokušava lagano ustati, ispružila udove. Ali o buđenju nije bilo ni govora, i ona se – nakon nekoliko teških uzdaha – iznova spustila u onu dubinu mora iz koje je maloprije izronila. Njezino je tijelo – možda upravo stoga što ga više ništa nije pokrivalo – postalo veće nego što je bilo, ako je to moguće, moglo bi se reći preveliko u odnosu na krevet i cijelu sobu, kao u malešnom muzeju neki golemi pragušter, o kojem se ne zna kako je uopće dospio tamo, jer je jasno vidljivo kako nije mogao biti unesen ni kroz vrata ni kroz prozor. Ležala je na leđima i s nogama raširenima na krevetu, njezin trbuh poput bačve – koji je ponajviše podsjećao na masne trbušine vremešnih muškaraca – podizao se i tonuo kao kakva troma crpka; spavaćica joj se omotala oko struka i kako je ni ona više nije grijala, na trbuhu i na zdepastim bedrima naježila se koža u toj hladnoj prostoriji. Ali samo je koža to osjećala, tu usnulu ženu još dugo vrijeme nije ništa ometalo, i kako se prijašnja buka nije nastavila, niti je slijedio neki drugi znak za uzbunu, tri štakora su se odvažila i iznova su se vratili u sobu, i sada u stanovitoj mjeri više domaćinski, ali uz napetu pripravnost za bijeg bez odgode, koja nije prestajala, pretrčali su opet nekoliko puta preko poda, već otkrivenim putovima. Bili su tako brzi, tako su se bešumno kretali, da se činilo kao da njihov bítak jedva prelazi osjetljive granice stvarnoga postojanja i da su, ne napuštajući ni na trenutak taj svoj fino rasprostranjeni, poput blijede mrlje teško uočljiv princip postojanja, sve vrijeme balansirali u tom prostranom i opasnom graničnom području, kako nitko ne bi shvatio da onih nekoliko tamnijih tonova u mraku sobe nisu opsjene nekoga umornog oka, nisu to ni sjene bestjelesnih noćnih ptica što tamo dolje klize, već tri životinje koje trče do misterioznosti oprezno i koje ustrajno tragaju za hranom. Jer radi toga su i došli, zatim kada se stišala žena koja je spavala opet su se i vratili, čak iako nisu istoga trena potrčali gore na kuhinjski stol radi pola kruha koji je ostao tamo među raspršenim mrvicama, nego tek onda kada su se uvjerili da neće morati računati s nekim neočekivanim obratom. Otpočeli su od kore, ali su, zarivajući svoje malene šiljaste njuške, grickali i sredinu sa sve većim uživanjem, i premda u njihovim brzim pokretima nije bilo nimalo nestrpljivosti, kruh koji su iz tri smjera gurkali tamo-amo, kada su ga već podosta izgrizli, na kraju je ipak skliznuo dolje s ruba stola i otkotrljao se ispod niskoga stolca. Na tupi su se udarac, dakako, opet svi sledili, njuške su digli u zrak, vrebajući priliku za bijeg; iz smjera kreveta se pak nikakav šum nije čuo izuzev laganoga disanja gospođe Eszter, tako su dakle – poslije cijele minute – skliznuli brzo na pod i uvukli se pod niski stolac. I kasnije se pokazalo da je tako bilo čak i bolje, naime, osim što ih je ovdje dolje bolje štitila ta kompaktnija, gušća tama, mogli su se i manje primjetno i s manje rizika odšuljati pod krevet, a otuda poslije van na slobodu, kada im je njihov nepogrešivi, osobiti osjet šapnuo kako sada konačno moraju zbrisati iz blizine komada kruha koji je bio izgrižen do neprepoznatljivosti. Noć se, naime, polako približavala kraju, vani je promuklo zakukurikao pijetao i ljutito je zalajao pas, a među tisućama i tisućama nemirnih spavača – osjetivši zoru koja se približavala – i gospođa Eszter stigla je do kraja svojega sna. Štakori su već rovarili skupa s brojnim svojim kompanjonima u oronuloj šupi iza kuće, među zamrznutim klipovima kukuruza, u trenutku kada je ona – kao da se užasnula zbog nekog jezivog prizora – očajnički hraknula, zadrhtala, glavom nekoliko puta snažno lupnula lijevo i desno po jastuku, potom uplašenih očiju – iznenada – sjela u krevetu.
Prevela s mađarskog
Angéla Pataki
Angéla Pataki
Nema komentara:
Objavi komentar