Anna Terék inoZEMSTVO

Milko Šerban, Žena sa knjigom, 1957

U Puskinu sam prvi put plakala
u Pešti,
sjela sam pogledati neki glupi film,
smiješnu komediju,
za drugo nešto nije više bilo karata,
za drugo nešto nije više bilo novaca,
a smijalo se svih šest gledatelja u kinu.
Izduljene suze
klizile su mi niz lice, duž vrata
duboko u dekolte.
uplakana sam već i kartu kupovala,
žena na blagajni nije me gledala
u oči,
a tome sam se napokon prvi put veselila,
jer tada sam još tragala za pogledima
u Pešti.
Voljela bih da me je bilo tko na ulici pitao,
što te ustvari boli?
Ili barem da me pogledaju.
trebale su godine proći
kako bih shvatila
ovdje čak ni gost nisam,
samo društveni problem
ili pripadak jedne nacionalne zbrke.
A taj problem bolje neka
nema suze, oči.
Neka trpi. (?)

U tramvaju,
kada skreće ili lijepo koči,
muškarci se ovdje ne privijaju uz žene,
ne dodiruju im ramena,
nema slučajnih približavanja.
U Pešti muškarci ne gledaju žene
prate nas pogledom točno onako,
kao da ih je sram,
kao da žene to ne primjećuju,
kao da žene ne treba ni gledati,
a samo radnici zvižduću
iz dužnosti
za ženema. U Pešti
čudni su muškarci i čudne su žene.
Plakala sam ja gotovo
posvuda u Pešti:
u Tvrđavi, na klizalištu, u Hűvösvölgyu
u metrou, na Žičari, na Trgu Moskve,
na Lančanom mostu, u Zuglóu i Kőbányi,
kod Astorije na kiši,
u Városligetu po sunčanom danu.
Pogledi bi se uvijek otkotrljali pored mene.
u ovome gradu ne postoje pogledi,
iz ovoga grada nema pogleda prema van.
Trebalo bi bježati,
ali ni izlazi se odavde ne vide.
Onda su izduljene suze polako
postale sasvim kratke,
danas već gledam u tuđe oči tako
što ne tražim poglede
kao odgovor,
ne ismijavam više
„posrbljavanja”,
kako bi ih se spriječilo: 
ne govorim otkuda sam došla,
jer ne znam kamo bih išla
i kome bih pripadala.

oni su ti što neprestano žele birati,
možda, ja ipak nisam
Mađarica?

Ja nemam više lijepo
poluotvoreno slovo „e“,
moj naglasak nestaje,
tek poneka ukliještena
srpska riječ i psovka
signaliziraju kako nisam
„u potpunosti Mađarica“,
 na meni se više ne vidi,
kako sam „odrpana jugovićka“,
za mene nitko ne zna kako
bez vize ne mogu putovati,
i da na državnoj granici
svaki komad mog
uredno posloženog
donjeg rublja pregledavaju.

Ne umijem više utonuti u subotičke krajolike.
otiske mojih stopala ni blato ne prihvaća,
više ne poznajem svaki četvorni metar glavnog trga,
više ni šumica nije moja, tiho šuštanje lišća,
više ne znam pošto je štruca kruha

litar mlijeka,
ovdje kod kuće nisam kadra veseliti se srpskim rikanjima
i bojim se kada se muškarci tuku na ulici.
Sada me već iritira, ako ne mogu ujutro u pet
bilo gdje kupiti slane perece,
to što na gradske autobuse trebam čekati više od 10 minuta,
to što zgrade i nisu baš visoke,
mene i ovdje kod kuće povrijeđuju: sada zbog jednog drugog naglaska.

Ja nemam svoj službeni jezik,
a imam samo mješovitu kulturu.
ovdje kod kuće sada sam strankinja,
tamo preko ostajem uvijek Srpkinja.
Meni je već svejedno na kojem ću jeziku
tražiti kruha u dućanu,
i hoće li moj ljubavnik na mađarskom reći
da me želi.
Meni je već svejedno je li prosinac
mjesec za Božić,
i na koji datum pada nova godina.
meni je već svejedno,
u koju me naciju ubrajaju.
A bilo bi dobro konačno negdje
doista biti stranac.

Prevela s mađarskog
Angéla Pataki

Pjesma je objavljenja u koprivničkom časopisu ARTIKULACIJE, Koprivnica, Br. 1, godina 1, 2016.