“Počinjem govoriti. Svaki puta pišem u glavi. Počev
od mojeg prvog literarnog pokušaja, od Sotonskog
tanga, rečenice pišem u glavi. Druga stvar, ta je knjiga nastajala od početka
do kraja, kao i ostale moje knjige, rečenice se nižu, marširaju jedna za
drugom, fino, od svojih početaka ka padu. Konačno smatram kako rečenicama nismo
kadri načiniti kopiju naših misli. One se približe mislima, ali ih nikada ne sustignu.
Možda zbog toga što imaju svoj vlastiti svijet. Kao i misli. Dva različita
svijeta. Misli zapravo nemaju brzinu, dok je rečenice uvijek imaju. Misli
bježe, rečenice nam ostaju.”
Iz intervjua u mađarskom tjedniku Magyar Narancs, 2008/44.
Link na kojem je cijeli intervju, na mađarskom:
Nema komentara:
Objavi komentar