10. 09. 2012.

László Végel SMRT U DUBROVNIKU

Marilyn Simandle. Dubrovnik 
László Végel
SMRT U DUBROVNIKU
Nova Istra, Pula
Br. 1-2, proljeće-ljeto 2012.
Ulomak:

Milan je sve upornije zahtijevao zemljopisnu kartu, bio je uvjeren kako njegovi posjetitelji nešto skrivaju od njega. S antipatijom je promatrao mirisne, našminkane žene koje su skakutale oko njega, njihove grudi koje su se poželjno ocrtavale pod bluzama, žene koje su ga obasipavale poklonima i željele sve znati bolje od njega. Gurkaju ga gore-dolje duž šetališta bolničkog parka, brbljaju koješta i neprestano govore o umjetnim nogama s radosnim ushićenjem, prebrojavaju koliko su novaca sakupile, da bi na kraju i zavrištale od sreće u trenutku kada je jedna od njih rekla kako je njezin ljubavnik spreman otputovati u Pariz o vlastitom trošku, samo da bi što prije donio umjetne noge. Jedna riđokosa je izlanula, a što će biti ako to ne pomogne, te ih i glavni liječnik morao opomenuti. Ostali su ga prekinuli i počeli brzo govoriti o nečem drugom. Moljakale su Milana da im priča o svome životu, o ratu.

To ne zaslužujete, pomisli u sebi, dok je neprekidno mislio na Dubrovnik. U njegovim maštanjima nije bio rat najvažniji, naime on je možebitno imao samo toliku važnost da ga je na nekoliko sati učinio sretnim, što ga je pritjerao podno gradskih zidina, gdje su prvi i poslednji put ovladali njime čudesni osjećaji.

Bili su se utaborili podno dubrovačkih zidina, točno vrijeme očitavali su sa crkvenih satova. Čekali su samo zapovijed za napad. Da je u toj nevažnoj plutajućoj noći mogao ispred vodoskoka uzeti barem na jedan sat nebo na nišan strojnice, ne bi sada žalio svoje noge. Ali nije se tako dogodilo. Predvečer su zauzeli jednu vilu, pripremali se za poslednji napad, ali je kapetan zaurlao da niti jedan korak ne poduzimaju više, uputivši im prijetnju kako će svakoga tko bude prekršio zapovijed ubiti kao psa. Prespavat će u ovoj vili. Mnogi su se uskomešali kako nemaju vremena čekati, Dubrovnik je tu nadohvat ruke, zašto su toliki od njih pali, ako već tjednima tapkaju na jednom mjestu. Neki su spominjali veleizdaju, ali je kapetan ostao nepopustljiv, držeći svoju ruku na revolveru. Odmorite se, dajem vam časnu riječ kako ćemo sutra navečer ući u Dubrovnik, rekao je. To nekako umiri vojnike, samo je nekolicina njih mrmljala, govoreći kako časnici uvijek lažu. Prema tome sutra, pomislio je Milan i srce mu poče glasno tući. Osjetio je kako je poslije smrti njegovih roditelja sada postao pravi muškarac, nikada mu se više nitko neće smijati u lice, danas-sutra zasnovat će porodicu i neće  se morati stidjeti.

Život je proživio u Bremu, mjestu udaljenom svega trideset kilometara od Dubrovnika, ali njemu se uvijek činilo kako ta dva mjesta dijeli nepremostiva udaljenost. Išao je tamo samo kada je morao, vraćao se međutim obuzet sramom. Ljudi sjede na terasama, piju kavu, dokoličare, a on od jutra do mraka dubi zemlju. A gledaju ga kao bogalja. Brđanin, čuo je kako mu govore iza leđa sarkastično. To mu se mnogo puta dogodilo, a kod kuće je za vrijeme brijanja pred zrcalom razmišljao u čemu se razlikuje od njih. Premda nije pronašao nikakav rječit znak, ipak se pomirio s tim kako su u svemu različiti. Oni su i njegovog oca ubili: jednostavno, načinom na koji su ga pogledali kada su mu rekli kako neće otkupiti vinograd, i da je te čokote odavno trebalo iskorijeniti. Zato je starom otkazalo srce, a nije ga prerana smrt supruge odvela u grob, kao što su u selu običavali govoriti. Svatko je to znao, samo što se u Bremu o tome nije priličilo govoriti. Zašto otvarati rane, mislili su ljudi. Uvijek je to bilo tako, te će i nadalje tako biti. Od tada je nadaleko zaobilazio Dubrovnik, samo bi u večernjim satima promatrao svjetlosne stupove u daljini; još je na svome mjestu, mislio je u sebi i bio uvjeren kako će jednoga dana potonuti. Nakon pokopa svoga oca bio je tamo samo jednom prigodom, a i tada su ga vozila kola hitne pomoći. Zbog blagog srčanog udara proveo je dva tjedna u bolnici, i pri otpuštanju mu je liječnik iscrpno objasnio kako njegovo srce pati od naslijeđene organske bolesti i kako je važno hraniti se na brižljiv način, kako treba izbjegavati nepotrebna uzbuđenja. Ovaj načina govora ga je duboko uzrujao. Bio je siguran kako ga liječnik laže, kako toliko objašnjava samo zato što želi zataškati pravi uzrok smrti njegova oca.

Izdržat ću još ovu noć, pomislio je u sebi i pomogao desetaru razbiti vrata od hrastovine. Pretražili su svaki kutak, ali živu dušu nisu našli. Sve je bilo točno na svome mjestu, kao da su stanovnici otišli prije jednog minuta. Ovi što su obili podrumska vrata, vratili se s velikom korpom punom vina. Drugi su mlatarali rukama držeći flaše s viskijem. Ovo su lokali pederi, pomisli Milan, i zgrabi jednu bocu. Nije mu se dopalo piće, premda je usprkos tome pio. Osjetio je kako mu tijelo trne. Boce su išle iz ruke i ruku, vojnici su se natjecali tko može bolje podnijeti piće. Glasno su podvikavali. Milan je s nekolicinom drugih izašao posrćući ispred kuće i vrebao more: gradske zidine Dubrovnika izdizale su se u tami kao ogromna krila šišmiša. Opijen i hipnotiziran, blenuo je u mutne obrise kao što je u djetinjstvu gledao u stjenovitu golet brdskog vrha, tamo gdje ga otac nikada nije pustio, zato što je mnogo dece nastradalo u pokušajima da se popnu na vrh. Sutra ću vam vratiti milo za drago, uzdahnuo je zadovoljno. Vratio se posrćući  u vilu gdje je nekolicina njih već ležala na tepihu. Izderao se da se ne valjaju na tepihu kao svinje. Nasrnuo je na vrata ormara i počeo izbacivati bijelu platnenu posteljinu. Noćas spavamo na izglačanim plahtama, toliko smo barem zaslužili. Vojnici su se natjecali u cimanju navlaka za jastuke i poplune, plahti. Neki su hihoćući se izvlačili iz ormara košulje, povikujući: čipkane košulje, i navlačili ih na žutomrke maskirne vojne jakne. Milan je uzviknuo pobjedonosno kada je naišao na više kupova ženskog donjeg rublja. U ovome su tresle kukovima. Pogledajte ove gaćice, ne mogu pokriti ni moj mali prst, u ovome su se kurvale. Od sutra ništa više neće ostati od ovog. Navukao je jedne na glavu i mahnito trčkarao po sobi. Ne mogu prekriti ni moj nos, vidite li, na ovo im je odlazio novac. U ovome su se prevrtale s Nijemcima. Ostali su ga imitirali psujući i strastveno su pili. Neki su poprskali svoja lica kolonjskom vodom, a jedan je čak i od toga popio nekoliko gutljaja i svejednako inzistirao kako je točno takav kao onaj liker što su ga u djetinjstvu pili. Omamljeni od pića, sa ženskim gaćicama nataknutim na kape i čipkanim košuljama navučenim na vojničke jakne, padali su jedan po jedan na tepih, glasno podvikivajući povlačili na sebe plahte i navlake za poplune i sretno pozaspavali.

Ujutro su se probudili umorni, ali su se brzo uredili, tješeći se kako su barem svečano obilježili veliki dan kada će osvojiti Dubrovnik. Milan je također bolovao, boljela ga je glava. Prokleto piće, pomislio je u sebi. Tješilo ga je samo to što će noćas glavu spustiti na jastuk u Dubrovniku. Ne treba više strijepiti.

Bio je prisiljen priznati, ovako vezan za invalidska kolica, kako ništa od toga nije uspjelo. Ove ženske ovdje također nose nakinđureno donje rublje kao i one tamo.
 
Prevela s mađarskog
Angéla Pataki


Cijelu novelu možete pročitati na blogu riječkih "Pokojnika": http://pokojni.blogspot.com/2012/08/laszlo-vegel-smrt-u-dubrovniku.html

Nema komentara:

Objavi komentar